Oni ne idu na godišnjice mature: ‘S tim ljudima ni na isto groblje’

Sezona je organiziranja godišnjica matura, rijetkih prigoda koje na jednom mjestu okupljaju nekadašnje školske kolege kako bi podijelili uspomene na najburniji period odrastanja. To može biti prilika za obnavljanje starih prijateljskih veza te za razmjenu iskustava i ideja.

No, godišnjice mature mogu biti i podsjetnik na ciljeve i ambicije koje su kao mladi ljudi imali u to vrijeme. Mogu biti poticaj da se osvrnu na postignuća i postave nove ciljeve za budućnost. A mogu biti tek nešto čime će obilježiti protok vremena; bez dodane vrijednosti.

Mnogi naši čitatelji naprosto obožavaju ovakva okupljanja koja opisuju kao veoma sentimentalna putovanja u prošlost, dok drugi u njima traže “tulum za pamćenje”. Treći pak ni za živu glavu ne bi sudjelovali u takvom događaju, a za to iznose dobre razloge. Četvrti idu, ali preko volje. U nastavku izdvajamo neke od tih razloga koje su na našoj stranici Facebooka podijelili naši pratitelji.

“S pravim prijateljima si stalno u kontaktu. Duženje na kojem mnogi prezentiraju svoj uspjeh i status u životu, ne zanima me. Pogotovo u malom gradu gdje se svi znamo, a ti isti prođu kraj tebe i ne poznaju te”, obrazložila je Slavica dok je druga komentatorica dodala: “Godišnjice mature su zapravo umjetno i prisiljeno druženje jer da se s nekim želimo družiti, družili bismo se neovisno o godišnjicama.”

“Bio sam na desetoj godišnjici mature i ništa se nije promijenilo. Iste osobe su se i dalje držale iznad nekih, atmosfera je i dalje bila ona hijerarhijska kao da smo u srednjoj školi, a teme klasične: krediti, opremanje stana, tko što vozi i slično. Praktički me je taj dolazak uvjerio u to da ništa nisam propustio i da nema nikakvog smisla dolaziti na godišnjice”, prokomentirao je Vice.

Žrtve ne žele povratak u te dane

“Dolaze li na godišnjice mature oni koji su kao učenici trpjeli vršnjačko nasilje? Naravno da ne žele vidjeti svoje drugove koji to nikada nisu bili. Žrtva nema želju sresti se sa svojim zlostavljačima”, pita i odgovara Aleksandar. Slično misli i Patricija: ” Nikad nisam bila niti ću biti na godišnjici mature. Ne mogu zaboraviti njihovo maltretiranje, omalovažavanje i uvrede. Ni na slici ih ne mogu vidjeti, a kamoli da sa njima sjedim i pravim se kako nam je lijepo bilo.”

I nisu oni jedine žrtva vršnjačkog zlostavljanja koje ne žele susret sa svojim mučiteljima. “Sa svojim zlostavljačima ne bih željela biti ni na istom groblju sahranjena. Strah od zlostavljanja kočio me u učenju i napredovanju u školi. Neka su prokleti za sve vjekove”, emotivno piše Željkica.

Malo pravih prijatelja

“Ne idem. Podigao sam kriterije. Ni jedan ih ne zadovoljava. Nisam školske kolege ni birao. Da ih sada mogu birat ne bi izabrao ni jednog. Uopće mi ne fale. Ne čujem se ni s jednim od njih. Našao sam ljude po svom ukusu”, misli su koje je s nama podijelio Tomislav. Ladislav pak dodaje: “Niti smo frendovi niti me zanima kaj ti ljudi danas rade. Ja se sa svojim frendovima vidim i čujem redovito.”

“S pravim prijateljima ostaneš u kontaktu, a druženje samo da bi bio viđen na obljetnici, meni nema smisla”, misli i Renata.

“Iz svih škola koje smo prošli uvijek ostane pokoje pravo prijateljstvo a sve ostalo je poput vožnje u tramvaju: što manje ima putnika to je ugodnije. Ja također ne volim takva događanja jer sve je to više manje isforsirano nostalgičarsko okupljanje kod kojeg uvijek ima “netko” tko će to organizirati, skupiti lovu za ovo, za ono pa još i za ovo. Pa će ti reći gdje da sjedneš, kad ćeš ustati, kad doći, otići i slično”, slikovito je opisao okupljanja generacije Krešimir.