Mozaik
Nisu mi dali čuvati unuka pa sam pa sam čuvala tuđe dijete
Gospođa Dunja veselila se danu kad će postati baka, a kako je u vrijeme kad joj se rodio unuk bila nezaposlena, rado bi ga bila čuvala. No, ta joj se želja zbog odluke unukovih roditelja nije ostvarila pa je s 57 godina odlučila postati dadilja. Najprije se uključila u internet grupu specijaliziranu za traženje dadilja, a dok je čekala da joj se netko javi, učila je o radu s djecom. Ubrzo ju je na razgovor pozvala majka dječaka kojeg je idućih sedam godina čuvala poput najbolje bake. I danas, kad je školarac, voli ga kao unuka.
Gospođa Dunja otkrila nam je da ju je oduvijek bilo strah izaći u javnost i reći što misli i osjeća, no napokon se odvažila ispričati svoje divno iskustvo koje ju je iznutra obogatilo i izgradilo.
S 57 godina bila sam nezaposlena, ali sam se bavila volonterskim radom. Moja djeca su tada već imala svoje obitelji, a moje jedino unuče bilo je zbrinuto po pitanju čuvanja. No, ja sam imala potrebu biti ‘baka čuvalica’ pa sam neko vrijeme intenzivno razmišljala kako mogu ispuniti tu svoju potrebu. Naposljetku sam otvorila svoj profil na Facebook stranici Dadilje.info i krenula intenzivno istraživati što sve s djecom rade tete u vrtiću. Zanimalo me koje igre djeca vole, koje pjesmice uče, kako ih animirati i potaknuti na kreativan rad i slično.
Nakon nekog vremena, jedna me mama pozvala na razgovor. Pripremila sam se kao da idem na razgovor za posao u neku ozbiljnu odgojno-obrazovnu ustanovu. Dočekali su me roditelji, baka i mali dječak koji je tek prohodao. Dok sam razgovarala s njima, iznoseći im svoje obiteljske okolnosti i navodeći što sve znam raditi s djecom, krajićkom oka promatrala sam dječaka, a on, ma kao da je slutio da ću biti njegova nova dadilja.
Razgovor se bližio kraju i rekla sam roditeljima: “Sve će ovisiti o tome kako će me vaš sinčić prihvatiti, pa hajdemo probati. Ako sada bez vašeg pritiska sam priđe k meni i donese mi igračku, to već može biti lijep znak da me prihvaća. Gotovo istog trenutka, moj maleni je prišao i pružio mi igračku. Svi smo bili iznenađeni! Osmjesi na licu govorili su sve. Tada je njegov tata rekao: “Meni se čini da ćemo se mi viđati do škole.”
Povjerenje na prvi pogled
Uslijedilo je sedam prekrasnih godina tijekom kojih smo i ja i njegovi roditelji uživali u njegovom odrastanju. Svako jutro dolazila sam prije nego što bi njegova mama otišla na posao. Brižniju majku gotovo da nisam srela u životu. Dogovarale smo se kratko o svemu bitnom, mogla sam ju nazvati kad god bi trebalo, a i ona je često zvala zanimajući se za nas oboje. Znala sam joj poslati fotografije da zna što njen sinčić jede, kako se igra u parku, kako se zabavljamo tijekom šetnji, kako se vozi u kolicima, a kasnije na biciklu.
Svaki dan smo imali raspored kao da je u vrtiću. Izrađivali smo razne makete ili tematski, po godišnjim dobima, uređivali pano na zidu. Učila sam ga crtati, pisati i računati. Pjevali smo i igrali nogomet iako sam u svakoj igri bila gubitnik. Šah i Čovječe ne ljuti se bile su nam omiljene igre, a pekli smo i kolače i igrali se kemičara i biologa. Istraživali smo biljke, a zimi se grudali. Redovito smo išli u park i na igralište da budemo s drugom djecom, bakama i mamama. A kada je na red došla igraonica u sklopu knjižnice gdje smo naučili kako posuđivati slikovnice, pripremali smo se za polazak u školu…
Sve u svemu, osjećala sam se kao da sam od dadilje postala sam njihova ‘baka’. Bila sam poput člana njihove obitelji, a oni su meni pružili sve ono što nisam imala sa svojim unukom. Biti baka u današnje vrijeme nije teško, ako volite svoju obitelj, ako općenito imate empatije i razumijevanja za ljude i ako se želite posvetiti djeci (iako možda nisu vaša vlastita). Toliko toga nam je na raspolaganju, ako to želimo.
Moram priznati da su mi puno pomogli savjeti koje tražila u stručnoj literaturi, ali i ogromno povjerenje roditelja koji su mi povjerili osmosatno odgajanje njihovog djeteta. Nikada nismo imali niti jednu konfliktnu situaciju. Naš mali dječak je znao da ću uvijek biti na strani njegovih roditelja i trudila sam se da ih nauči poštovati, ali je znao i da će oni biti na mojoj strani kada bi me pokušao izmanipulirati.
Danas naš dječak ide u osnovnu školu, baš sam ih prije nekoliko dana posjetila u njihovom domu. Iako se ne viđamo često, svaki naš susret je kao da smo jučer bili zajedno. Smatram se sretnom što sam sudjelovala u odrastanju nekoga tko će se rado sjećati svog djetinjstva.
Pitala se jedna vaša čitateljica nedavno je li bolje dati dijete u vrtić, ili ne. Smatram da je odluka na roditeljima. Ako roditelji odluče da vi bake budete osoba koja će čuvati njihovu djecu, mogu vam samo poručiti sljedeće: želite li nekoliko sretnih godina u životu, probudite dijete u sebi i radujte se s djecom, uronite u njihov sretni svijet jer jako brzo odrastu. Pomozite tom djetetu i njihovim roditeljima, to će i vas iznutra obogatiti i usrećiti.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!