Zvuči paradoksalno, kaže nam gospođa Nada u razgovoru, to što su se ona i suprug za života žrtvovali misleći da će u penziji imali sve riješeno, biti zbrinuti i samo uživati.
No, bezbrižnu starost nisu dočekali. ”To, na što smo tamo početkom sedamdesetih, kad smo se vjenčali, računali, to se do danas triput preokrenulo. Sagradili smo trokatnicu, jedan kat za nas, drugi za sina, treći za kćer. Svaki dinar koji smo zaradili ulupali smo u ove zidove. Oboje s fakultetom, imali smo stabilne poslove i išlo je brzo. K tome, nije bilo kao danas kad ti svatko sve masno naplati. Puno toga su nam na kući pomogli raditi rođaci, prijatelji i susjedi, a mi smo jednakom mjerom pomogli ostalima”, govori nam.
Kad je kuća bila potpuno gotova, bili su, kaže, u kasnim tridesetima. “Tada nam se ukazala prilika kupiti parcelu na jednom otoku u Dalmaciji. Koštala nas je tada nekih osam tisuća maraka. To nije bilo nedostižno kupiti. Nekoliko smo godina ljetovali u kontejneru, a poslije smo podigli malu kućicu. Dolje imamo kuhinjicu i boravak, gore dvije sobe, i malo vrta. Ništa pretenciozno, ali nama dragocjeno”, govori nam.
Cijeli život odricanje
Onda je, kaže, trebalo školovati djecu u gradu. “I baš kad smo u godinama prije mirovine trebali malo odahnuti, krenuo je rat, uvedene kune, budžet nam se srozavao. Pa ipak, nisam se nadala da ćemo pasti na niske grane. Onda je došla i ona velika kriza, ja sam otišla u prijevremenu zbog stečaja firme. Suprug je radio duže. Kad je otišao u mirovinu, mislila sam, sada ćemo lijepo imati malo vrta, pola godine živjeti u kući u zaleđu, pola godine na moru.”
No, onda je suprug obolio. “E tada sam uvidjela što smo si mi za života privredili onakvim odgovornim životom. Nigdje nismo išli, uvijek neko ulaganje, nekretnine, okućnica, školovanje djece, auto, kosilica, prikolica, kultivator. Na kraju, kad je došla penzija pa njegova bolest, djeca su mu platila privatne preglede, bilo nam je važno da ne čeka. Tada sam osvijestila da sve može nestati preko noći. S penzijom se liječiti po hitnom postupku, ako nemaš vezu, znači prodaj imovinu”, kaže.
Velika, a prazna kuća
Suprug je na žalost preminuo, sada je već nekoliko godina sama. “Za djecu na selu posla nema, ostali su u gradu. Tu zjape dva prazna kata, a ja sam vezana za ovu kuću kao da ne postoji života izvan nje. Čitam na vašem portalu da ljudi sve prodaju pa ili kupe nešto skromnije i ostane im još novaca ili daju državi pa odu u starački dom. Ja si to ne mogu zamisliti. Radije bih dala penziju za popravak krova i jela travu. Da me stigne nemoć, onda bi to bila viša sila, ali voljela bih umrijeti doma”, kaže nam.
Rekli smo joj da su ljudi često žrtve svojih uvjerenja, a ona odgovorila da je toga svjesna. “Nazovite to kako hoćete, otići u dom za mene bi bila kazna, kao da idem samo umrijeti”, kaže.
S druge strane, život je, kako se izrazila, “stišće i pritišće”. ”Jedva pokrivam režije za obje nekretnine, od ulaganja sam odustala. Djeca si plaćaju kredite za stanove u gradu, imaju obitelj i svjesna sam da neće moći održavati sve ovo. Nade da će netko živjeti s mnom u kući davno su pale u vodu.”
“Meni nema ništa žalosnije nego biti stjeran u kut pod stare dane i zbog male penzije biti primoran sve prodati i zaboraviti. Molim se da me to ne snađe, da Bog okrene da do kraja ostanem u svojoj kući. Poslije neka djeca donesu najpametniju odluku što će i kako s tim”, rekla je gospođa Nada.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
