Linda: Nemam kontakt s obitelji, tjeram karijeru i pitam se koji je smisao

“Imam 54 godine, iza mene je vrlo uspješna karijera te imam stabilan brak bez djece. Živim daleko od svojih roditelja, braće, sestara i njihove djece. Kontakte s njima svela sam na kratke i pristojne poruke za rođendane i Božić, na koje oni odgovaraju, ali nemamo nikakav odnos dublji od toga niti smo u stalnom kontakt. Možemo to nazvati otuđenjem, ali nemam nikakvu želju pokušavati to popraviti”, piše u uvodu.

Potom nastavlja: “Nemam djece jer sam uvijek strahovala da ću makar i nesvjesno u odgoju primjenjivati obrasce odgoja kakve su imali moji roditelji, a to je bilo katastrofalno. Moje djetinjstvo bilo je sve, samo ne pozitivno iskustvo.”

No, kako godine odmiču, počelo ju je mučiti što li će ostaviti iza sebe i po čemu će je ljudi pamtiti. “Oduvijek sam pridavala veliku važnost društvenom doprinosu i napornom radu. Ali, sve više razmišljam o tome da ću umrijeti sama i bez djece i počinjem dovoditi u pitanje svoju apsolutnu posvećenost karijeri i načinu na koji trošim svoje vrijeme.”

Osjeća, piše zatim, da je sasvim realna mogućnost da će jednog dana biti zaboravljena. “Svi ovi moji napori koje ulažem u karijeru će nestati, moje posao će nastaviti raditi netko drugi, potomaka nemam, ne njegujem obiteljske veze, bit će kao da nisam ni postojala. S jedne strane, kad tako razmišljam, pomislim kako je to oslobađajuće jer se bez grižnje savjesti mogu prestati trgati na poslu.”

“Pa ipak, pitam vas što bi za mene bilo bolje, prestati težiti vrhunskoj karijeri i posvetiti se drugim stvarima, ili trebam zapeti još jače i pronaći način da ostavim svoj trag i dokažem da je moj život nešto značio? Je li ovo samo kriza srednjih godina? Trebam li se jednostavno pomiriti s tim i prestati razmišljati o tome?” pitala je.

Odgovor životne savjetnice i psihoterapeutkinje Phillype Perry

“O, ne, nemojte se pomiriti s tim. Umjesto da ignorirate svoje osjećaje kao pretjerane ili trivijalne, priznajte si ih sa suosjećanjem i radoznalošću. Danas dotičete živote drugih ljudi već samim time što ste napisali ovo pismo i naveli nas da razmišljamo o tom pitanju – eto, već je i to dio vašeg nasljeđa”, napisala je savjetnica.

“Nemate dublje odnose sa svojom obitelji i čini se da vas je to navelo da se pitate tko će vas se jednog dana sjećati, i hoće li biti važno ako neće nitko. Dok sam čitala vaše pismo, sjetila sam se slikara Francisa Bacona koji je jednom rekao: Odjednom sam shvatio što je život – postojiš na trenutak i zatim budeš izbrisan poput muhe sa zida… Rodimo se i umremo i nema ničeg drugog. Samo smo dio životinjskog svijeta.”

“Prihvaćanje te filozofije smanjuje pritisak u nama. Ako pak baš želite pritisak, tu je William James koji je rekao: ‘Najveći smisao života je živjeti ga za nešto što će trajati duže od tebe.’ Ako bismo živjeli samo za budućnost nakon naših života, bili bismo u opasnosti propuštati ljepotu života u sadašnjosti. Jer, ono što imamo je sada, i naš je zadatak da iz toga izvučemo najbolje.”

“Pitate me trebate li se više truditi kako bi pozitivno utjecali na svijet, ili bi, budući da ćete ionako biti zaboravljeni, trebali odustati od takvih napora? Razmišljam i mogu vam jedino reći da ne trebate napraviti ni jedno ni drugo – možda možete raditi ono što želite i putem ipak dodirnuti živote ljudi na značajan, trajan način. Razmislite o pitanju osobnog naslijeđa kao nešto više od pukog sjećanja na vas, jer odgovarajući na to pitanje možda ćete otkriti kakav život za vas ima svrhu upravo sada.”

Pitanja koja bismo si svi trebali postaviti

“Što vaš život znači vama, vašem partneru i vašem odabranom krugu ljudi? Kako biste se približili odgovoru, isprobajte ovu vježbu: zamislite da ste na samrti i gledate unatrag svoje dane na zemlji – što vidite? Koji su to bili izgubljeni sati i kako ste ih proveli? A koji su bili dobro provedeni dani i što ste radili? Na što ste od onoga što ste napravili bili najponosniji? Koja su vaša žaljenja? Tko su ljudi oko vaše smrtne postelje? Želite li na svoj život gledati kao na život koji je bio vrijedan drugima? Ili na život koji je bio dobar vama?”

“Koje su prve misli koje su vam pale na pamet kad ste si postavili sva ova pitanja? Prva stvar koja vam padne na pamet u ovoj situaciji obično je pravi odgovor, prije nego što logika i razum prorade da vam daju odgovor koji zvuči ispravno.”

“Eksperimentirajte sa smislom, angažiranošću, zadovoljstvom i povezanošću. S 54 godine još ste relativno mlada žena. Imate vremena odlučiti kako želite da izgleda ostatak vašeg života. Ono što želite ostaviti iza sebe ne mora biti grandiozno ili javno. Može se vidjeti u životima koje dotaknete, odnosima koje njegujete i utjecaju koji imate na druge, bilo kroz svoj rad (plaćeni ili neplaćeni), može se vidjeti u angažmanu u lokalnoj zajednici ili u osobnim vezama.”

“Možda ćete odlučiti nastaviti se truditi u svojoj karijeri, ili ćete se možda okrenuti novim strastima, ili ćete moći pronaći radost u svakodnevnim iskustvima. Što god da radite, zapamtite da vaš život ima smisao i vrijednost bez obzira na to kako ga drugi percipiraju, bilo sada bili jednom kad vas ne bude”, odgovor je životne savjetnice Phillype Perry.

A vi, jeste li potpuno ispunjeni i zadovoljni svojim život?