Povjerljivo
Gordana: ‘Unuka nas samo pogleda, a snaha već viče: Ajde, idemo!’
Kad je snaha, koja je tek doselila u kuću umirovljenice Gordane i njezinog supruga, napravila nešto što smatraju potpuno neprihvatljivim za dobar suživot, prigovorili su joj. To je za snahu značilo kraj svakog odnosa.
Kad su snahu primili u svoju kuću, gospođa Gordana i njezin suprug nisu postavljali stroga pravila i velike uvjete, zna se, smatraju, što je red za dobre međuljudske odnose. Snaha im je ipak napravila nešto što smatraju neprimjerenim i tada počinje njihova patnja u vlastitom domu.
“Snaha našeg unuka uči da ne smije ni pogledati u baku i djeda. Živimo pod istim krovom, svatko u svom dijelu kuće. Sin ni snaha ne sudjeluju ni u čemu, primjerice ne održavaju i ne čiste zajedničko dvorište, niti plaćaju režije i sve im je na volju.”
Ali, objašnjava nadalje, zato uredno bojkotiraju svaki normalan odnos. “Kad prolaze pokraj nas, snaha obavezno djetetu kaže: ‘Ajde, idemo.’ To izgovori tako brzo i žustro da dijete ne stigne ni glavu okrenuti prema nama. Spali smo na tako niske grane, da ju doslovno molimo za dijete. Svaki put nas odbije, redovito nam kaže nešto tipa: ‘Sad je nemojte ni slučajno uznemiravati jer gleda crtiće’, i tome slično”, povjerila nam se utučena svekrva Gordana.
Tako im se, napominje, vraća sve dobro koje su napravili i još rade za ovu mladu obitelj. Sina ne spominju, ali on je po svoj prilici na strani supruge pa sve skupa ove umirovljenike još više boli.
Razgovor ne daje ploda
“Lijepo smo prihvatili snahu, pružili joj dom, ne mora ništa. I dok nama već tri godine ni nakratko ne da dijete, ona redovito s malenom odlazi kod svojih roditelja. Mogu čak reći da dijete živi u našoj kući, a odraslo je s njima dok nas jedva poznaje”, piše.
Potom otkriva da je svemu kumovao jedan jedini prigovor. “Nismo joj napravili ništa, već je ona ta koja je nama napravila nešto što stvarno nije smjela. Mi smo je lijepo upozorili i evo, od tada ne pričamo. No, oni i dalje žive kod nas kao da ništa nije bilo. Kao da nas nema.”
“Volimo unuku i ona ništa nije kriva pa joj i dalje kupujemo štogod, dajemo kad imamo. No, znamo da snahi naše ne vrijedi ništa, samo vrijede njeni i njihovo. Unuku trenutno čuva prabaka, a ja koja sam baka i spremna je čuvati tu u kući, meni je snaha odgovorila doslovno ovako: ‘Aaa, ne može!’ Može li mi netko objasniti situaciju? Što mi je činiti? Savjet da razgovaram s njom ne pali, jer okreće glavu od mene, a kamoli da bi razgovarala”, napisala je na kraju pisma gospođa Gordana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!