Kako otkriva u anonimnom pismu koje je poslala životnoj savjetnici The Guardiana, zabrinuta umirovljenica s bratom je i tijekom odrastanja imala težak odnos.
“On živi više od 160 kilometara daleko od mene. Naš je odnos uvijek bio kompliciran. To se malo popravilo kad smo zasnovali obitelji i dobili djecu jer su se mališani voljeli igrati zajedno. Onda nam je umro tata i mami se naglo pogoršalo zdravlje pa je došla živjeti k meni. U to vrijeme moj odnos s bratom bio je najgori ikad”, opisuje.
Potom nastavlja: “Majka je kod mene živjela 12 godina, do smrti. U to smo se vrijeme vrlo rijetko čuli i vidjeli, ali nakon njezine smrti, s njegove je strane nastao potpuni muk. Prekinuo je apsolutno svaku vezu sa mnom. To me neizmjerno kopka i pitam se, bi li mu se ipak trebala prva javiti”, piše.
Čudi je ovaj njihov prekid svake komunikacije jer su prije umirovljenja, objašnjava, oboje radili poslove povezane s mentalnim zdravljem. “I svejedno niti jedno od nas ne razumije zašto je naš odnos toliko narušen”, tvrdi ona.
Potom je napisala da je to vjerojatno posljedica zamršene obiteljske povijesti. “Možda se to sve prenosi s generacije na generaciju. Naime, naš djed se nije slagao sa svojom sestrom, a naš se otac posvađao sa svojom sestrom blizankom. Djetinjstvo nam je bilo teško jer je naš otac k tome imao psihičkih problema”, piše.
“Žao mi je zbog ovakvog odnosa s bratom. Prijatelji koji znaju moju situaciju savjetuju mi da se ne petljam u pokušaj pomirenja, a jedan me prijatelj ponukao da se anonimno obratim vama. Još želim reći da sam, otkako nam je mama umrla, redovito bratu slala božićne čestitke i prigodne poruke, ali nikada nisam dobila odgovor. Pokušala sam kontaktirati i nećake, ali opet bezuspješno. Trebam li prihvatiti da je ispod mosta proteklo previše vode i prestati s pokušajima da ga kontaktiram?” stoji u pismu.
Odgovor životne savjetnice:
“Ljudi koji su tijekom odrastanja vodili bitke s mentalnim zdravljem, svojim ili nekog bliskog, često se u životu bave poslom s tog područja. Među njima sam i ja”, odgovorila je savjetnica Philippa Perry.
“Čini se da djeca nose prtljagu svojih predaka. Prijelomni događaji u obitelji znaju povući na krivu stranu, što je najčešće uzrokovano stilom roditeljstva. Na primjer, roditelji često ne shvate ozbiljno bilo kakve osjećaje ljubomore starijeg djeteta kad se rodi mlađi. Kada se ta ljubomora na bilo koji način ispolji, oni često ne interveniraju nikako drugačije osim kažnjavanjem.”
“Sa starijom braćom i sestrama koji se osjećaju zapostavljenima treba se pažljivo postupati, a ako se to ne dogodi, mogli bi zamjeriti mlađem bratu ili sestri. Nakon nekog vremena, mlađi brat ili sestra tada prestanu voljeti starijeg zbog načina ponašanja u djetinjstvu. Zbog toga se mogu držati podalje od nje ili njega, često bez stvarnog razumijevanja zašto je to tako.”
“Još jedan pogrešan stil roditeljstva koji dovodi do problema je kada se jedno dijete sukobljava s drugim zbog toga što ih roditelji uspoređuju ili čak tjeraju da se međusobno natječu“, navodi Perry.
Žrtveni jarac
“Otvoreno ili prikriveno favoriziranje i pretvaranje jednog djeteta u žrtvenog jarca za bilo kakav sukob, također su navike roditelja koje kod djece mogu imati teške posljedice. Negativni osjećaji kod braće i sestara mogu postati toliko ukorijenjeni, da se mogu početi držati što dalje od brata ili sestre.”
“Stilovi roditeljstva nasljeđuju se ako sljedeća generacija ne odluči svjesno prekinuti te obrasce ponašanja s vlastitom djecom. Braća i sestre mogu imati vrlo različita sjećanja na iste događaje i često se može činiti da njihov brat ili sestra ne potvrđuju njihovo iskustvo, a kada vas ne potvrdi netko važan u vašem životu, može se činiti kao da vas pokušava izbaciti iz života.”
Trenutak za razmisliti
“Ne znam odgovara li išta od rečenog vašem odnosu s bratom, ali ako je tako, napominjem vam još nešto bitno što bi vam moglo pomoći u razumijevanju vašeg odnosa. Iako vaš brat možda nije imao želju dohraniti svoju majku u starosti, možda je to u njemu probudilo vrlo stari osjećaj ljubomore jer ste je imali samo za sebe ili se možda osjećao krivim što vi sve odrađujete”, stoji u odgovoru savjetnice.
“Kada imamo bilo kakve neprijateljske sklonosti prema braći i sestrama, korijeni netrpeljivosti se mogu zaboraviti, ali osjećaji i dalje mogu ostati. Ono što često činimo kako bismo shvatili takve osjećaje jest da steknemo naviku da o svom bratu ili sestri razmišljamo s osudom i kritikom, pa nam je ponekad jednostavno lakše držati se podalje.”
“Najbliskiji smo s ljudima u čijem se društvu se osjećamo posve ugodno i opušteno, tada se u sebi osjećamo dobro. Ako zbog nečije blizine osjećamo nelagodu, normalno je da ćemo ih izbjegavati. Ljudi se često čak i srame što imaju brata ili sestru, a nisu si dobri s njima, jer smatraju da bi trebali biti bliski. Stoga, ako osjećate imalo srama jer se vaš brat drži podalje od vas, tada svom unutarnjem kritičaru slobodno recite da malo popusti.”
“I naposljetku, vi i vaš brat možda ste vrlo različite osobe, unatoč tome što dolazite iz iste obitelji i imali ste slične poslove. Pitajte se na kraju, biste li bili prijatelji da niste brat i sestra?”, upute su životne savjetnice i psihoterapeutkinje Philippe Perry.
Imate li i vi nekoga u obitelji s kim ne razgovarate? Muči li vas to? Jeste li se uspjeli s nekim pomiriti nakon desetljeća, možda i dva?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
