Ena (67): ‘Tata je sestri ostavio sve, a mene razbaštinio. Vidjet će me!’

Pitanje nasljedstva oduvijek je vrući krumpir bačen u obitelj. Poznat mi je slučaj kad majka nije imala nikakvu vlastitu imovinu, jer je živjela u gradskom stanu kojim je nakon njezine smrti opet raspolagao grad, ali su se kćeri uspjele potući oko njenog zlatnog prstena. Bilo je tu riječi dakako više o sentimentalnoj vrijednosti, nego materijalnoj, pa opet, i to pokazuje da se mi kao ljudi često ne znamo razumno dogovoriti.

Problem o kojem piše gospođa Ena složeniji je i seže u njezino djetinjstvo, kad su je roditelji ostavili kod bake na selu. “Obje su me bake takoreći othranile, tako da ni s majkom ni s ocem nisam osjetila neku veću povezanost. Imala sam i sestru koja je uvijek bila miljenica. Kako nisam odrastala u obitelji, bila sam poprilično samovoljna i nisam si dala komandirati, pa ih to valjda još više odbijalo”, objašnjava gospođa Ena.

Koliko god je voljela svoje bake i osjećala se zaštićenom, nije mogla poreći, a ne može ni dan-danas, da joj je nedostajala bliskost s roditeljima. Sve je rezultiralo time da je otac svoju imovinu prepisao na svoju mezimicu, a nju je razbaštinio.

Sve mlađoj sestri

“Otac je sve prepisao na sestru koja je dvije godine mlađa od mene. Boli me ta dvostruka izdaja, jednako i očeva i sestrina. Ponekad pomislim da me to gotovo izjeda iznutra, jer se često uhvatim kako plačem čim se toga sjetim. Bilo je to prije četiri godine, a još su sve rane tu. Dok je otac bio živ, znala sam da je sa sestrom sastavio ugovor o doživotnom uzdržavanju, no nadala sam se da ona neće htjeti ugrabiti baš čitavo nasljedstvo. Tu sam se prevarila”, piše iskreno.

Potom je objasnila da joj je nakon smrti majke srećom zakonski pripao jedan mali dio imovine roditelja, koji je dovoljan da može  osporiti prodaju imanja. “Neću joj potpisati da sve proda, jednostavno neću. Sinovi su mi rekli da se ne sekiram toliko i ponavljaju mi da će svega biti, samo nas neće biti, ali ne mogu si pomoći. Mene to strašno boli”, stoji na kraju njezina pisma.

Ponekad je razbaštinjenje opravdano

Ipak, postoje situacije kada djecu treba razbaštiniti. Te situacije uglavnom uključuju djecu koja su doživjela ekstremne ovisnosti ili probleme s mentalnim zdravljem koji su ostali neliječeni. Ta djeca su, uglavnom, uzrokovala tešku bol unutar obitelji. Teško je natjerati klijente da razgovaraju o toj djeci, ali je važno znati priču koja stoji iza razbaštinjenja, objasnila je odvjetnica Christine Fletcher.

“Ljudi ne donose olako odluku o razbaštinjenju djeteta i često se mjesecima i godinama muče prije nego se odluče na taj korak. Često savjetujem klijentima da razmisle o odnosima djeteta s braćom i sestrama i hoće li razbaštinjenje pogoršati te odnose. Možda uključivanje djeteta u oporuku može dugoročno pomoći u stvaranju boljih odnosa s braćom i sestrama”, piše odvjetnica.

Ena nije jedina

Tešku priču kako je otac propalom sinu radije ostavio sve, a kćeri Milijani baš ništa, pročitajte na ovoj poveznici. I udovica Sandra u teškoj ispovijesti otkrila nam je da je prva žena njezinog supruga naslijedila sve, a njoj su ostali dugovi.

Svjedočite li i vi nekoj obiteljskoj nepravdi?