Povjerljivo
Bernarda: ‘Kad izgubiš supružnika, i prijatelji ti okrenu leđa’
Život se čovjeku zna okrenuti preko noći i više se nikada ništa ne vrati na staro. Često nam o tome svjedoče oni koji su ostali bez supružnika i nailaze na potpuno nerazumijevanje okoline, a baš nam se na tu temu povjerila i umirovljenica Bernarda.
Naša umirovljena čitateljica Bernarda piše nam da se bez svoga para, odnosno preminulog supruga, osjeća posve izgubljeno, nezaštićeno i kao da nigdje ne pripada. Taj osjećaj još je jači zbog male sredine i raštrkanih prijatelja, gdje u blizini nema srodne duše s kojom bi porazgovarala na dnevnoj bazi.
“Nakon dugog i sretnog braka u kojem smo dobili dvoje djece, nekoliko sam godina njegovala bolesnog supruga. Nažalost, preminuo je i puno toga se promijenilo, posebno odnos bližnjih prema meni”, napisala nam je u povjerljivom pismu udovica koju smo za potrebe teme nazvali Bernarda.
Nikome na teret
Djeca smatraju da je ona, jednom kad je nastavila sa životom, preboljela smrt supruga te da o tome više ne treba potezati teme i oživljavati sjećanja. No, to je sasvim pogrešno razmišljanje.
“Ne mogu reći da su djeca loša i da me ne poštuju, ali oni misle da je tata umro i da je mama preboljela njegovu smrt. Nije tako. Čovjeku koji je ostao sam uvijek treba lijepa riječ i utjeha”, napominje.
Potom dodaje da joj treba samo moralna podrška, ne materijalna. “Nikome nisam na teret i imam relativno pristojnu mirovinu, ali imam osjećaj da nikome nisam potrebna. Nekadašnji zajednički prijatelji javljaju se slabo, ili bolje reći nikako, a često čak i ne odgovaraju na moje pozive. Imam osjećaj da je život totalno nepravedan prema samcima“, ukazuje nam.
“Nigdje ne pripadam”
Potom piše da živi u gradu srednje veličine u kojem nema dovoljno kvalitetnog sadržaja za umirovljenike. “Ostaje mi jedino knjižnica i poneka kava koju uspijem dogovoriti s nekom svojom prijateljicom. Ono što mi se događa posljednjih godina je da oko mene svi polako umiru, pa se i krug tih prijateljica smanjio”, požalila se nadalje.
Za kraj je u samo jednoj rečenici mnogo toga sažela o nerazumijevanju okoline za sve koji žive sami: “Kad ostaneš ovako sam, jednostavno imaš osjećaj da nigdje ne pripadaš”. Potom je napisala da bi o ovoj temi voljela čuti i iskustva i stav ostalih udovica i udovaca.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!