Uvukli su se u gospođu Željku anksioznost, nemir, nesigurnost. Ne želi se više gledati u ogledalo, u njemu vidi ženu koja je prešla pedesetu i stari. “U debeloj sam menopauzi, sa svim svojim strahovima, ljutnjama, nepodnošljivim navalama vrućine i ogledalom koje pokazuje neko drugo lice”, piše u uvodu pisma naslovljenog na našu redakciju.
Čita u našoj rubrici Povjerljivo da se mnoge žene u ovom prijelaznom razdoblju, s često teškim simptomima perimenopauze, bore same sa sobom i osjetljivije su nego ikad. Ma koliko ženi bude lakše zbog spoznaje da nisu jedine i same koje prolaze kroz promjenu, kad im se počne događati košmar, osjećaju se izvan kontrole.
O menopauzi treba govoriti
Prisjetili smo se tako riječi koje nam je na temu menopauze nedavno izgovorila i gospođa Alenka koju je zabezeknuo susjedin stav. Naime, susjedna smatra da je to osobna stvar svake žene o kojoj se ne mora govoriti na sav glas. “Rekla mi je da je to nešto o čemu se šuti i što se trpi i da je živjela uz majku i svekrvu koje su prolazile ovu muku, a nikada se niti jednom riječju nisu požalile. Ona misli da je to ispravno, a ja smatram da o tome treba što više govoriti i svakoj ženi pomoći savjetima i pružiti joj moralnu podršku”, kazala je Alenka.
No, drago nam je što su nam i gospođa Alenka i gospođa Željka povjerile svoje brige i osvijestile da je upravo u menopauzi žena osjetljivija na svaki aspekt svog života. A brige su ipak lakše kad se iznesu na svjetlo dana.
Emocionalni bijeg od braka
“Nakon mnogo godina u braku, mi smo sve udaljeniji jedan drugog, umjesto da smo si bliže nego ikad. On bježi u svoj svijet ribolova, lažnih prijatelja i svoj posao, sve je škrtiji, sve je dalje od zajedničkog života. Što nam je ostalo zajedničko, kad među nama nema viša ničeg? Ništa, osim što nas veže tamo neki komad papira i stara navika”, hrabro je, i zacijelo teškom rukom, pisala Željka.
Među njima, naglašava, nema više bliskosti, ni tjelesne ni mentalne. ”Ne samo to, pa među nama nema više ni razgovora ni pregovora ni dogovora. U meni se samo talože ljutnja, bijes, nezainteresiranost, ogorčenost, glupe šale i dobacivanja koja prije nisu imala mjesto u našem braku. Nema više ljubavi koje je bila spona našeg zajedničkog postojanja”, iznosi svoju bol bez zadrške.
“Kako dalje? Starost je tužna, a bez čovjeka koji je tu, ali ne stoji uz mene, jako je osamljena!” pita Željka koja više ne vidi svrhu života udvoje, ali o braku govori kao doživotnoj obvezi. Biste li ostali u ovakvom braku? Što biste savjetovali našoj Željki?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
