“Bila sam jako sretna kad mi je sin rekao da mu je supruga trudna s blizancima i da ću po prvi put postati baka. Bila sam i uzbuđena zbog ideje da ću voditi unuke na sladoled. Zamišljala sam kako će nekad prespavati kod mene i kako ću biti prisutna u njihovom životu. Baš onako kako je moja baka bila prisutna u mom životu, a moja majka u životima moje djece. Zamišljala sam te zabavne stvari i kako ću ih razmaziti, ali ne i o manje lijepim dijelovima odgoja djece.” Početak je to detaljne ispovijesti jedne bake za iNews, a koju prenosimo u cijelost.
Umirovila sam se mjesec dana prije nego što su se blizanci rodili. Prestala sam raditi u 67. godini i odustala sam od male tvrtke koju sam godinama vodila. Imala sam dobru karijeru, ali punu stresa.
Također sam bila samohrana majka koja je odgajala svoje dvoje djece. Bilo je kaotično, ali uspjela sam uz pomoć dadilje i moje majke koja je djecu preuzimala preko raspusta. Prijatelji su me stvarno podržavali i činili su mi usluge u hitnim slučajevima. Nakon toliko jurnjave i stresa, mirovina je za mene bila vrijeme za opuštanje i uživanje u relativnoj sigurnosti i slobodi.
Moja su se djeca šalila da neću znati mirno sjediti i gledati televizor cijeli dan, ali to i nije bila vrsta mirovine koju sam planirala. Imala sam sreće da sam uštedjela dovoljno novca za putovanja, avanture i izlaske s prijateljima. Mogla sam volontirati ili istraživati svijet, sve dok sam zdrava. Na koncu, nisam imala raspored kojeg sam se morala pridržavati svake sekunde svakoga dana!
Prva godina je bila idilična
Prva godina mirovine bila je prva godina života blizanaca. To je bila lijepa godina. Putovala sam, pohađala satove slikanja, volontirala u prihvatilištu za beskućnike, a uz to sam bila aktivna u gof klubu. Nakon svega, provodila bih vrijeme uz snahu koja je bila na porodiljnom dopustu.
Preuzimala bih blizance kako bi se snaha mogla naspavati i pomagala sam joj u čišćenju kuće. Znala sam da je tih prvih mjeseci svaka pomoć spasonosna, pogotovo s dvije bebe. Htjela sam biti uz nju dok mi je sin na poslu. Pogotovo jer je njezina majka živjela daleko, a nisu ni bile bliske.
Grom iz vedra neba
Nekoliko mjeseci prije nego što se snaha vratila na posao ( ona radi četiri dana u tjednu), neposredno prije prvog rođendana mojih unuka, snaha i sin su me pitali koji dan u tjednu ću čuvati blizance. Pitali su i mogu li ih preuzeti subotom ujutro do ručka, sve kako bi oni mogli imati malo vremena za sebe.
To njihovi pitanje bilo je više kao očekivanje, nego kao zahtjev. Zateklo me jer nisam očekivala da ću svaki tjedan redovito čuvati djecu, Od ideje o čuvanju subotom ujutro srce mi je preskočilo. Nisam ih imala srca odbiti. Znam da je, iako pristojno zarađuju, briga o djeci skupa, posebno za blizance. Pristala sam probati.
Bila je to pogreška
Stvarno bih voljela da to nisam učinila jer se sada osjećam ogorčeno kad vidim koliko mi sve to oduzima vremena i truda. Jako volim blizance, ali iscrpljuju me od sedam ujutro do šest popodne svakog utorka. Uz to, čuvam ih od podneva do 16 sati četvrtkom, a zatim subotom ujutro. Te subote su baš onakve kakve nisam željela i jako me vremenski ograničavaju.
Čuvam i djecu i u drugim vremenima, ali ništa od toga nije zabavno. Zamišljala sam čitanje novina uz kavu ili ručkove s prijateljima s tečaja slikanja. Umjesto toga, sada kuham jaja i nagovaram djecu da operu zube. Mučim se trčeći za dvoje iznimno živahne djece. Borim se s njihovim pelenama, padovima, napadima bijesa i svim što ide uz to.
Uz to, snaha ima strogo definiran jelovnik za djecu i moram točno slijediti njena pravila. Razumijem da su to njena djeca, ali zbog njenih zahtjeva sam pod pritiskom. Čuvanje unučadi je umjesto zadovoljstva postalo dužnost.
Nisam neplaćena rada snaga
Počela sam se osjećati loše kad se izmaknem jer znam da to otežava život sinu i snahi. Toliko su se počeli oslanjati na mene da sam im od pomoći postala potreba. Osjećam se krivom što im to zamjeram. Ali zamjeram im jer sam ja svoju djecu odgojila sama. Ni ja nikad nisam voljela tu fazu u kojoj im je trebalo toliko brige, ali sam je odradila. Kad su malo narasli i kad smo se mogli zabavljati, sve je postalo bolje.
Da ne bude nesporazuma, ne želim pohvale ili cvijeće, ali osjećam se pomalo uzetom zdravo za gotovo. O tome sam vrlo oprezno razgovarala, puna srama, s nekim drugim prijateljima, bakama i djedovima. Neki od njih su sretni što su neplaćeni radnici, dok se drugi osjećaju baš kao ja.
Suosjećamo s financijskim pritiscima kojima su izložena naša djeca. Državu prije svega krivimo za sramotnu nebrigu za roditelje i djecu. Ali znači li to da je dužnost nas baka i djedova da sve zajedno držimo da se ne raspadne? Ne bi trebalo biti.
A što je s mojim životom?
Nedostaje mi ona prva godina u kojoj sam se igrala s blizancima, ali nisam bila fiksni dio rasporeda za brigu o njima. Ne sviđa mi se kako su sin i snaha pretpostavili da imam svo vrijeme ovoga svijeta i da moj život može biti stavljen na čekanje. Starim, zdrava sam i želim uživati u životu dok mogu. Želim otići u kino u utorak u 11 sati, odjuriti u Rim na sat talijanskog jezika, otići i ostati kod prijatelja cijeli vikend i nemati grizodušje zbog toga.
Također, ne želim osjećati strah prije svake “smjene” pitajući se kako ću ih danas zabaviti. Moj sin govori o trećem djetetu i zbog toga osjećam paniku jer im više ne mogu davati ovakvu podršku. Morat ću biti izravnija sa sinom i snahom jer ih volim i ne želim im cijelo vrijeme zamjerati stvari. Ali činjenica je da sam svoju slobodu zaslužila i sada želim biti baka, a ne dadilja.
Jeste li i vi premorena baka koja je mirovinu zamišljala drugačije?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
