Nataša Papeš (83) bi 3. travnja 2024. slavila svoj rođendan, no umrla je 28. ožujka u 7.52 minute u Novoj bolnici u Zagrebu. U više navrata je u posljednjih sedam godina bila u medijima, nerijetko i na televiziji u najpoznatijim emisijama na zamolbu upravo Sindikata umirovljenika Hrvatske. Njenu potresnu priču napisala je Jasna A. Petrović za Glas umirovljenika. Priču prenosimo u cijelosti.
Živjela je u gotovo nehumanim uvjetima, dok se o njoj nisu počele brinuti Kata i Suzana, dvije gerontodomaćice preko projekta Zaželi. Nije to tako zamišljala kada je 2016. potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ostala bez imovine.
“Ja sam pristala jer sam vjerovala da su pošteni, dobri ljudi koje sam upoznala u društvu za zaštitu životinja, jer sam skrbila o mačkama. Uvjet da im ostavim svoju kuću u Oborovu kraj Dugog Sela je bio da skrbe o meni i o mojim životinjama. Takav je bio dogovor. No, oni su me prevarili jer su to ispustili u tekstu ugovora, te pod pritiskom, u općoj euforiji, sam nagovorena potpisati ugovor, a da nisam znala da će kuća odmah preći na njih.” Pričala nam je Nataša.
Njihovo poštenje i briga za nju trajali su tek mjesec dana. Od tada je do smrti sve sama plaćala, režije, troškove života, hranu za mačke, popravke, lijekove. Pokrenula je sudski postupak za raskid ugovora i, sukladno efikasnosti hrvatskog sudstva, jednom godišnje je sazivano ročište, a ona je postala nepokretna, no izuzetno bistra uma.
Umrijeti u vlastitom domu
Često nas je nazivala ili mi nju, navečer bismo dugo razgovarali, u nadi da je moguće postići dogovorni raskid smrtonosnog ugovora. Pokušali smo s posredovanjem u pregovorima s “drugom stranom” preko njezine odvjetnice, koja ju nikad u životu nije posjetila u njenom domu.
“Uzdržavatelji” su nas nakon jednog članka u Glasu umirovljenika tužili za klevetu, zato ovdje nećemo spomenuti njihovo prezime. Pristali su na raskid ugovora ako ih “obešteti” za deset tisuća eura. Nevjerojatna cifra za prijevaru. No, napokon su smanjili na pet tisuća eura, te smo sugerirali Nataši da pokuša posuditi od svog bivšeg supruga ili sina u inozemstvu, ili na neki drugi način, taj iznos, jer joj je glavna želja u životu bila da umre u svojoj kući koja će opet u zemljišnim knjigama biti upisana na njezino ime. I to je uspjelo, 22. siječnja je u zemljišnom izvatku stajalo njezino ime.
No, kako je u tom trenutku završila u bolnici, njezin liječnik joj se ponudio da joj on posudi 5.000 eura, pa je to i učinio na ime svog prijatelja, da ne bi ispalo kako se on osobno okoristio. Zvala nas je i tada i rekla da je odbila potpisati ugovor o uzdržavanju s “dobrim doktorom”, kao i kupoprodajni ugovor, već da je potpisala samo za posudbu. No, lešinari su je opet ugurali u svoje vrzino kolo.
Najjeftinija kuća u Hrvatskoj?!
Umrla je zadovoljna što je kuća opet na njezino ime, a dug je imala namjeru vratiti kad joj se zdravlje popravi i nađe rješenje. Gerontodomaćice su nam odmah javile kad je preminula, te o tome obavijestile njezinog sina, koji je odmah sjeo u auto i doputovao u Zagreb te organizirao dostojanstven pogreb. Da, godinama s mamom nije imao blisku komunikaciju, no to je posve privatna priča.
No, onda se pojavio čovjek koji je promijenio bravu na njezinoj kući, uselio, rekao da je on to dobio od prijatelja, koji je kuću i zemljište kupio od Nataše za 5.000 eura!? Moooolim! Naravno da Nataša nije prodala svoju kuću, a pogotovo ne za 5.000 eura, kad je riječ o oko dvije tisuće kvadrata zemljišta i više od sto kvadrata kvalitetne, ali zapuštene, prizemnice. Doktor dao prijatelju, prijatelj dao prijatelju, a ovaj uselio u kuću s tri spavaće sobe, dnevnim boravkom, kuhinjom i kupaonicom i na brzu ruku se riješio pet Natašinih mačaka. A sve je počelo zbog mačaka.
I tako pišemo ovaj tekst in memoriam žrtvi hrvatskih zakona, sudstva, lešinarenja, državnog i društvenog nemara za stare. Počivajte, Nataša, u miru. I neka Vaš sin nastavi sudovanje i vrati kuću i zemlju zakonitom vlasniku, sebi. A doktori, bilježnici, odvjetnici… neka im Bog pomogne prijetvornim dušama. (Jasna A. Petrović, Glas umirovljenika)
