Potaknuta pismom čitateljice koja nam se požalila da snaha nije dorasla društvenim obvezama koje je dobila udavši se za njenog sina, javila nam druga čitateljica koja kaže da ima razumijevanja za takav stav. Iako je u njenoj obitelji situacija posve drugačija. I danas je, kaže, boli to što je suprugova obitelj nikada nije prihvatila.
“Majka sam dviju odraslih i udanih kćeri. Suprug i ja smo intelektualci, kao i naše dvije kćeri, što se ne može reći za naše zetove. Međutim, ono što me nakon gotovo pedeset godina braka i danas muči je to što me svekrva, iako neuka i neobrazovana žena, nikada, ali doslovno nikada nije prihvatila. Niti se prema meni odnosila na jedan, sasvim običan, uljuđen način. Tim više što nismo živjeli blizu”, kaže.
Dodaje da je njen suprug rođen u jednom selu Dalmatinske zagore, gdje svi njegovi i danas žive. Nakon gimnazije otišao je na studij u Zagreb. “Ja sam rođena u gradu, od normalnih roditelja, vrijednih, poštenih ljudi, skromnog obrazovanja, ali punih ljubavi za svoju obitelj, djecu, rodbinu i prijatelje”, govori naša čitateljica dodajući da su je roditelji, kao starije dijete, poticali na sve što može čovjeka oplemeniti i koristiti mu u životu.
Još uvijek zamjera suprugu
“Pohađala sam privatne satove gitare, pjevanja, jezika. Bavila sam se sportom, putovala po zemlji i svijetu. Ali to sve nije bilo dovoljno mojoj svekrvi, a ni njenoj obitelji. Više nije živa, ali ništa se nije promijenilo nabolje. Moja djeca u toj obitelji nisu prihvaćena. Izuzetak je bio svekar koji mi je bio poput drugog oca, ali nije dugo poživio nakon što se vratio s rada u Njemačkoj. Svekrvi je, između svega što je naslijedila, ostala i njegova inozemna mirovina”, objašnjava.
“Ovo pišem ne zato što sam ljuta, već zato što sam tužna i razočarana. No neću dopustiti da to pokvari moj lijepi život, moje uživanje u kćerima, unucima, zetovima. Iako mi zetovi nisu baš sve ono što sam priželjkivala za svoje kćeri. No suprugu i dalje zamjeram što nije stao uz mene, iako je došao živjeti u moj grad i u moju obiteljsku kuću (dok nismo riješili svoj krov nad glavom).” Naime, ova supruga, majka i baka još uvijek mu zamjera to što je nije podržao u nastojanjima da popravi odnose s njegovom obitelji.
Njene kćeri imaju sretnu priču
Srećom, njene kćeri, dodaje, imaju svekrve koje su sve ono što njena svekrva nije bila. “Ovo pišem da se vidi da ima svakakvih i svekrva, ali i snaha! Pitam se, mora li biti tako? Ne mora, dokaz su moje kćerke i njihove svekrve. Ponekad pomislim da sam malo i ‘ljubomorna’ na njih, jer vidim da je ta ljubav, pažnja i požrtvovnost obostrana. Zbog toga mi je neizmjerno drago. Pogotovo kada se sjetim svojih prvih dolazaka kod svekrve u malo selo u Dalmatinskoj zagori, odakle vam i sada pišem.”
“Ali da ne bude zabune, ne pišem iz rodne kuće moga supruga, nego iz kuće moga predragog i predobrog tate, koji ju je meni darovao. Znao je da nam moja svekrva neće ništa ostaviti, bez obzira što se zaklinjala u beskrajnu ljubav prema svome prvorođencu koji joj je uvijek kupovao i slao sve što je poželjela, uključujući i ono što su poželjela djeca njenog mlađeg sina koji se nije maknuo s roditeljskog ognjišta”, zaključuje naša čitateljica. (r)
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
