Nema toga oko čega se ljudi ne mogu sukobiti pa iznimka nisu ni kućni ljubimci. Za neke su oni članovi obitelji, dok drugi, velikim dijelom vjernici, to doživljavaju kao blasfemičan iskaz ljubavi.
Razloge možemo tražiti u različitim percepcijama odnosa čovjeka i života oko njega, kulturnim faktorima, ideološkim vrijednostima pa čak i osobnim iskustvima. Upravo se na tu temu jedna čitateljica javila Glasu Koncila kako bi joj stručnjaci, jednom zavazda, otklonili brige koje je toliko more.
“Ne mogu ne pisati vam jer sam se u posljednje vrijeme više puta susrela sa situacijom da pojedini moji poznanici – koji su usto i vjernici – svoje kućne ljubimce doživljavaju kao vlastitu djecu. Kućni ljubimci uživaju status kao djeca. Jasno mi je da se kućni ljubimci vole, no je li previše smatrati ih i držati kao članove obitelji?”, upitala je čitateljica Marija M.
“Pitanju odnosa prema kućnim ljubimcima, očito je, vraćat ćemo se često jer ih sve više ima i sve više ljudi ih prihvaća u svojim domovima. Mi smo već objasnili da je Bog stvorio i čovjeka i životinje, ali oni nisu ontološki isti i životinje nemaju ljudsku dušu, koju je svojim utjelovljenjem uzeo i Isus”, stoji u odgovoru najdugovječnijeg hrvatskog katoličkog tjednika.
“Katekizam Katoličke Crkve uči da su životnije Božji stvorovi, da ih Bog okružuje svojom providonosnom skrblju i da ga one blagoslivljaju i slave samim svojim postojanjem (br. 2416) i od ljudi se traži da prema njima budu dobrohotni, dajući nam primjer nježnoga odnosa prema njima kakav su imali sveti Franjo Asiški ili sveti Filip Neri.”
“U broju 2418 navodi se da se životinje mogu voljeti, ali im se ne mogu davati osjećaji koji se duguju samo osobama pa je o tome dobro voditi računa kada govorimo o kućnim ljubimcima”, odgovaraju stručnjaci za vjeru.
