Umirovljenica Silvana (75) u pismu nam je otkrila da je radila u jednom manjem mjestu u trgovini bijele tehnike. Tek kad joj vlasnik, kojeg je i privatno poznavala, tri mjeseca zaredom nije isplatio plaću, otkrila je da godinama nije bila prijavljena.
“Prijavio me na početku kad sam tek došla, a kad je došla kriza, samo me odjavio. Da mi je rekao kako stvari stoje i da me mora odjaviti, pregovarali bi, radije bih se odlučila za manju plaću, umjesto da me ovako podlo zakine.”
“Na kraju balade, kad sam nakon tri neisplaćene plaće shvatila da mi ni to nikad neće isplatiti i da sam na brodu koji tone, odlučila sam podići sidro i otići. Znala sam koliko je tašt i da mu je važan ugled u selu, pa sam mu prije objave da odlazim zaprijetila da će svi saznati kako vara ljude”, otkriva nam gospođa Silvana.
Svega 320 eura mirovine
Tada se poslodavac ponudio isplatiti joj tri zaostale plaće u robi. “Dobila sam tako novu perilicu rublja, frižider i pećnicu. Bilo je uzeti ili otići praznih ruku pa sam radije uzela. Nije to bila nekakva velika zadovoljština i ništa mi ne može nadoknaditi neprijavljene godine rada”, opisuje nam.
Nakon toga, dvije je godine tražila posao. Kako svjedoči, u maloj sredini je u jednom razdoblju bilo gotovo nemoguće dočepati se posla. “I eto, rezultat svega je taj, da imam manje od trideset godina staža i primam svega 320 eura. To je toliko malo, da bih bez vrta i dijela mirovine po pokojnom suprugu, bila gladna i žedna. Evo, zato iskorištavanje radnog čovjeka spada u smrtni grijeh”, piše nam.
Silvija: Četiri izgubljene godine
Naša druga čitateljica slične sudbine i sličnog imena, Silvija, piše nam da se sada, a 58 godina, počela informirati o uvjetima za odlazak u prijevremenu mirovinu. “Na moju žalost, na mirovinskom su mi izračunali četiri godine staža manje od staža koji sam uredno plaćala. Rekli su mi da oni to nemaju u evidenciji.”
Zaposlila sam se 1985. kod poslodavca koji je uredno plaćao sve obveze. Potom sam se, nakon četiri godine, udala, i kad sam rodila, bila sam prisiljena ostati kod kuće jer naše mjesto nije imalo vrtić. S danom odjave, moj me svekar uredno prijavio na OPG (Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, op.a.) te sam uredno plaćala sve doprinose, do danas. Uplate su međutim vidljive tek od 1994. godine”, govori.
Uplatnice iz tog vremena, otkriva nam, nažalost više nema. “U poreznoj knjizi u općini koja je to tada vodila, nisam zabilježena. Ne znam što mi je činiti, ipak su to četiri godine uplaćivanog staža koje mi sada ne priznaju. A čak nije ni moja pogreška, strašno je koliko sam oštećena”, objasnila nam je gospođa Silvija u kakvom se očajnom stanju našla. Jeste li i vi imali ovako neugodnih iskustava?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
