Posjetila sam svekrvu u bolnici, i tada mi je vikala ‘Marš van, mrš van’

U svojoj 90. godini života, gospođa Ilonka još pamti gorčinu koja je gotovo pet desetljeća stajala između nje i njezine svekrve.

“Njezin sin je bio zgodan, visok, iz centra Zagreba, obrazovan, a ja sam bila niska, daktilografkinja i još sam se ‘dotepla’ sa sela. Njezina je nesreća bila ta, što smo se mi zaljubili i istinski zavoljeli i što nam nije mogla stati na kraj”, govori nam gospođa Ilonka (89).

“Došla sam iz Međimurja u đački dom u Zagreb. Moj otac je bio obrtnik i nismo bili s društvenog dna, mogao mi je plaćati srednjoškolsko obrazovanje. Nakon srednje škole sam se zaposlila, ali i imati srednju je bilo nekakvo postignuće u to vrijeme.”

“Tada sam upoznala i supruga i s 19 godina smo se vjenčali. Već smo bili u braku i radili kad smo oboje završili i fakultet uz rad. Sve to mojoj svekrvi nije bilo dovoljno, stalno je svima govorila da ja prokleta seljanka nisam zavrijedila njenog Josipa”, prisjeća se.

Tragikomedija života

“I dok je moja majka Josipa prihvatila kao vlastitog sina, gradska gospođa, svekrva, došla nam je na svadbu i još par puta u stan na nedjeljni ručak, a onda je proglasila da me ne može više gledati. Mislila sam da će se smekšati kad sam rodila sina, no, ni to se nije dogodilo”, doznajemo.

Činilo joj se to tragično, često je s mužem i sinom, kaže, šetala obližnjom šetnicom te bi se vraćali putem koji je vodio pokraj svekrvine kuće, a ne smiju ni mahnuti na pozdrav. “Jednom smo stali kod njih, ja sam bila ta koja je nagovorila muža da se pokušamo pomiriti. Tada mi je prvu put na pragu rekla: Marš dalje od moje kuće”, govori iskreno.

Idući njezin pokušaj pomirenja uslijedio je kad je sin navršio dvije godine i trebalo ga je čuvati još godinu dana. “Pitala sam nju, jer su moji živjeli u Međimurju, a ona 500 metara od nas. Rekla mi je da si ona to na leđa ne bude natovarila i da imam dadilja koliko hoću”, govori.

Posjet u bolnici

Nakon što je njezin suprug Josip, koji je preminuo prije sedam godina, čuo kako je njegova majka otjerala njegovu suprugu s kućnog praga, godinama nije posjetio obitelj. “Onda smo čuli preko prijatelja da se razboljela i da mora na operaciju. Posjetili smo je u bolnici, kupili naranče i sokove, supruga sam nagovorila da uzme mali buketić cvijeća.”

“Bio je treći dan od operacije i bila je slaba, ali kad me ugledala da ulazim, počela je urlati: Marš van, marš van. Bila je u sobi s još troje ljudi, ali nije se mogla suzdržati. Čak ni sinu nije rekla da dođe do nje, iako je ishod operacije bio neizvjestan. Mržnja prema meni bila je u njoj prevelika”, ispričala je naša sugovornica.  

Mržnja u duši

Svekrva je ozdravila fizički, ali duhom nije. “Sve dok jednog nedjeljnog popodneva nije netko pokucao na vrata, moj suprug i ja baš smo bili poručali. Pitamo se tko je, on ode otvoriti vrata, a tamo stoji – njegov otac. Samo što nije kleknuo pred nas, kaže svekrva doma plače, šalje ga po nas. Tada je već znala da joj se bliži kraj. Primila nas je.”

“Svi smo plakali. Nakon toga smo je posjećivali do smrti. U jednom od naših posjeta mi je poklonila jednu jedinu stvar koju sam ikad dobila od nje – zdjelu za kolače na stalku. Nikad nisam požalila što sam joj oprostila, iako su mi neki govorili da sam se ponizila.”

“Meni je moja majka bila najvažnija osoba na svijetu uz mog oca, supruga i sina pa sam smatrala da i suprugovi roditelji zaslužuju takvo mjesto. Njima na dušu što me nisu prihvaćali”, govori ova duhom nevjerojatno vitalna 89-godišnjakinja.