Uhvati se, govori nam 90-godišnja gospođa Marija iz Zagreba, kako glasno uzdiše, misli da ju stanari čuju od šestog kata do prizemlja. Nedostaju joj svi voljeni koji su pomrli, sada je ostala i bez svoje posljednje srodne duše, prijateljice Blaženke.
“Često smo moja Blaža i ja sjedile tu kraj prozora u mojoj kuhinjici, same uz kavu i kekse, i razgovarale o svemu. Meni je ona bila najbolji psihoterapeut, sve sam joj mogla reći. Svaki dan smo se jedna drugoj žalile na kćeri i muževe, ponekad se naravno malo i pohvalile. O mojoj obitelji ništa nije išlo dalje od nje. I zato mislim da sam imala sreću što sam je imala”, govori nam.
“Što da vam uopće kažem dalje od toga da se u našim stanovima nikada nisu kuhale dvije juhe ili dva variva. Ona je imala muža i kći, baš kao i ja. Uvijek kad bi spremale nešto što se kuha u jednom loncu, kao to su juha, grah, kelj ili neko drugo varivo, kuhala bi jedna za nas šestero. Samo bi pružile jelo kroz vrata. Ne znam nikoga tko je danas u stanju tako se nešto dogovoriti bez kompliciranja”, kaže.
Prolaznost života
S Blažom je, nastavlja nam pričati, razgovarala i o prolaznosti života. “Toliko puta sam je pitala: Kaj misliš Blaža, koja od nas dvije bude prije otišla na onaj svijet? Kakve ćemo biti kad ostarimo? Koja će kojoj toplu juhu na krevet nositi? Hoćemo li nadživjeti muževe? Sve smo se to pitale, a ja nisam ni slutila da bih mogla nadživjeti sve oko sebe, pa čak i vlastito dijete.”
“Moje kćeri nema već osam godina, umrla je od raka. Muž je umro prije kćeri, sretnik je jer nije doživio smrt djeteta. A Blaže nema od prošlog ljeta, sad sam sama i nemam nikoga. Ljudi govore da žele dugo živjeti, a ja vam mogu reći da sam se toliko boli u zadnjih deset godina naužila, da još samo uzdišem i stenjem i molim se Bogu za brz i lak odlazak Svevišnjem, i to u svom stanu.”
Stan će, kaže, ostaviti nećakinji, ali ona ne živi u Zagrebu. “Nećakinja me obilaziti ne može jer je pred penziju, još radi. Nagovara me da odem u starački dom i da će se ona pobrinuti za plaćanje. Imam malu penziju i iznajmila bi stan, bilo bi dovoljno”, kaže nam.
“Oštrokondža sam”
Potom nas je iznenadila priznanjem: “Znate što ću vam reći, nisam ja za dom, sama znam da sam teške naravi. Vole me jedino oni koji me dobro poznaju, za ostale sam oštrokondža. Čula sam već bar puta kako mladi iz zgrade govore: Pričekaj da prođe ova naporna baba. Nemam dlake na jeziku i nisam tolerantna prema neodgojenim ljudima. Uvijek sam se zalagala za normalan suživot svih nas, bila sam i predstavnica stanara.”
Vratismo smo se potom na njezinu svakodnevicu. “Nije ostalo više ničeg od mog prijašnjeg života. Ni ljudi, ni moći u mojim venama. Teško se krećem, sretna sam što se još mogu oprati i obući, uzeti si nešto za jesti. Više ne idem na plac, samo se spustim u dućan u zgradi do moje. I ponekad nekog uhvatim da mi nešto donese iz nekog tržnog centra, to je to. Moj život je sada televizor, to je barem mali bijeg od moje samoće i tuge”, povjerila nam se gospođa Marija.
Kako vi gledate na dug život?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
