Otac joj je bio nasilan, a mama zbog toga emocionalno labilna, sažela je u pismu anonimna čitateljica tražeći savjet. “Sa samo 11 godina bila sam prisiljena odrasti i preuzeti teški teret, iz dana u dan pokušavajući upravljati tatinim raspoloženjem i održavati maminu psihičku stabilnost.”
“Uz to sam brinula i za mlađeg brata. Mama se često oslanjala na mene i osjećala sam se odgovornom za njezina stanja. Uz sve to, i brat i ja često smo bili kažnjavani na okrutne načine”, piše čitateljica s dalekim odmakom o svom životu u mladosti.
Zatim je otkrila zastrašujuću istinu – intimno ju je zlostavljao obiteljski ‘prijatelj’. “Kad smo s majkom konačno pobjegli od oca, taj ‘prijatelj’ je preselio u naš prvi ‘siguran’ dom, kao njezin partner. Nastavio me zlostavljati. Kad smo odrasli i otišli, i brat i ja postavili smo stroge granice prema roditeljima, unatoč osudi šire obitelji”, opisuje.
Desetljeća kod psihologa
Potom piše: “Uz psihoterapije uspjela sam sebi stvoriti normalan život, ali unatoč partneru koji mi iskazuje puno ljubavi, kao i odličnim prijateljima, ne usudim se opustiti i uživati u životu, kao da ne zaslužujem biti sretna. Iako sam se ostvarila i u svojoj profesiji, proganja me osjećaj manje vrijednosti, nikako ne mogu postići samopouzdanje.”
Izrazila je potom i svoje strahove koji su joj se davno uvukli u kosti. “Stalno se bojim da će nešto krenuti ukrivo, da ću izgubiti sve što sam postigla. Održavam kontakt s mamom, jer je ne želim povrijediti i znam da ona ne zna što se događalo, ali nemam prema njoj normalne osjećaje koje drugi ljudi imaju prema roditeljima. Problem je nastao sada, kad joj se pogoršalo zdravstveno stanje i ne može se više brinuti za sebe”, objašnjava.
Za kraj piše: “Borim se u sebi jer s jedne strane želim učiniti pravu stvar i preuzeti brigu o njoj, a s druge se strane toga užasavam jer znam koliko je izazovno biti u njezinom društvu. Ovaj moj unutarnji sukob je postao iscrpljujući i izaziva mi tjeskobu. Ti me osjećaji vraćaju u mračnu prošlost i bojim se da ću se s tim početi suočavati na stare načine – jedan od njih bila je anoreksija. Molim za savjet što mi je činiti u ovoj teškoj situaciji”, vapaj je upućen psihoterapeutkinji. U nastavku pročitajte odgovor psihoterapeutkinje.
Toksična moć majke
”Naporno ste radili da biste postigli unutarnji mir i sagradili normalan život! Vidim da i dalje morate raditi na sebi da ne ponovite obrasce ponašanja iz djetinjstva. Ako ćete provodite više vremena s osobom koja vas nije štitila i koja je zanemarivala vaše potrebe, a to je bila vaša majka, vratit ćete se izvoru psihičkih problema koje ste pretrpjeli. Bilo bi to poput povratka u vatru nakon što ste se dugo oporavljali od teških opekotina”, piše joj psihoterapeutkinja Philippa Perry.
“Čini se da je, kada ste u blizini svoje majke, njezina moć nad vama toliko toksična da ponovo možete osjetiti prisilu na stari način uspostaviti ravnotežu – kontrolirajući ono što možete, a to je vaša prehrana. Ako se ponovno okrenete anoreksiji, možete ugroziti vlastiti život.”
“Okolina bi vas mogla početi osuđivati ako niste spremni brinuti o svojoj majci, ali morate dati prednost vlastitom zdravlju. Ako se ne može brinuti o sebi, možete potražiti drugo rješenje, ali nemojte se vratiti izvoru većine svojih problema. Nema veze što svijet očekuje od vas i vašeg brata. Ako se vaša majka utapa, nemojte se sami utopiti pokušavajući je spasiti.”
Osinje gnijezdo
“Neće samo osuda šire obitelji biti ono što će vam otežati odluku, teško vam je i jer ste još uvijek na neki način povezani s majkom. Mogu razumjeti zašto vam se događa unutarnji sukob. Ako joj želite pomoći, radite to na daljinu i nemojte riskirati i ugroziti životni mir koji ste tako teško stekli.”
“Ima načina kako joj pomoći, primjerice možete je prijaviti u starački dom, zatražiti usluge gerontodomaćice, ili joj osigurati privatnu pomoć u kući – bilo što, samo se vi na to ne obvezujte na dnevnoj bazi jer biste ugrozili svoje mentalno zdravlje”, piše joj psihoterapeutkinja.
“Nemojte se ustručavati zatražiti pravni savjet o ovoj situaciji. Čini se da vaša šira obitelj ne razumije kako je bilo vama i vašem bratu tijekom odrastanja i kakve je to posljedice ostavilo na vama. Ako im se ne možete povjeriti, zadržite distancu i od njih.”
“Drugima, naime, može biti teško razumjeti zašto se još uvijek bojimo nečeg što je davno prošlo, jer se učinci traume često krivo shvaćaju. Čovjek i sam može misliti da je dobro i da upravlja svojim životom, ali podsvijest još radi svoje, a tijelo pamti. Da sam na vašem mjestu, pazila bih na to i ne bih se vraćala u osinje gnijezdo”, zaključuje terapeutkinja.
Što biste vi savjetovali nesretnoj kćeri?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
