‘Imam kroničnu bolest i vidio me svakakvu, ali je ostao uz mene’

Sa suprugom je, otkriva čitateljica The Guardiana, takoreći odrasla jer su par postali kad je imala svega 15 godina. Zajedno su prošli srednju školu, fakultete, prve poslove, oženili su se i lijepo živjeli udvoje.

“A onda, životni udarac! Bilo je to baš na Valentinovo prije 11 godina, kad sam hitno primljena u bolnicu. Dijagnosticirana mi je Crohnova bolest, oblik upalne bolesti crijeva koja se ne može izliječiti, kronična je”, povjerila se iskreno.

“Naši se dani ponekad vrte samo oko mojih loših stanja. Od bolničkih pregleda, do onih dana kad mi je toliko loše da ne mogu ustati iz kreveta i kada se bavim samo listom raznih dijagnoza koje prate ovu bolest i lijekova koji se svako malo mijenjaju.”

“Čak i ako ste u dugoj vezi ili braku kao mi, to nije idealan život. To također znači da me moj Alfred vidio u fizički najodbojnijim stanjima, uključujući sate i sate provedene na WC-u, nemoguća stanja u bolnici i histerične napadaje zbog nepravde koja mi se događa”, svjedoči iskreno ova žena.

Opasno samosažaljenje

Čula je, napominje potom, horor priče o ženama čiji su se partneri ljutili zbog njihovog stanja i na kraju ih ostavili jer im nije bilo dobro. ”Neki su bolest izravno krivili za propast njihove veze, iako su to bile kronične bolesti koje se mogu držati pod kontrolom. Srećom, moj me suprug nikad nije natjerao da se osjećam manje vrijednom od njega, Iskreno mislim da bi bilo nemoguće pronaći brižniju, ljubazniju i nesebičniju osobu od njega”, uvjerena je.

To što je kronično bolesna, svjedoči, definitivno je iskrivilo “tradicionalne” rodne uloge u njihovom kućanstvu. ”Moj suprug preuzima lavovski dio kućanskih poslova. Bilo je situacija na odmoru kad nismo mogli napustiti hotelsku sobu jer se moje stanje pogoršalo. Svako sam malo od bijesa uslijed nemoći bacala otrovne strelice prema njemu.”

“Samosažaljenje je opasno i opako. Ponekad sam se osjećala krivom jer sam mislila da on zaslužuje više, a u najmanju ruku život koji ne uključuje stalne prilagodbe oko onoga što ja mogu ili ne mogu napraviti”, kaže.

Jesam li nešto više od svoje bolesti?

“Razmišljam zabrinuto kako on ne bi trebao neprestano paziti na mene i da bi mu život bio stoput lakši kad bi imao vezu s bilo kim drugim. No, s vremenom sam naučila o sebi razmišljati da vrijedim više društveno uvjetovane forme koju bih trebala zadovoljiti kao partnerice”, dodaje.

“Otkrila sam da je važno, kad si bolestan, ne podleći samosažaljenju. Tome smo doskočili tako da preuzimamo jednaku odgovornost za to da me izvučemo iz očaja i spriječimo da nam moje okolnosti postanu problem.”

“Trudimo se i ne okrivljavati jedno drugo kad nas moja Crohnova bolest čini frustriranima, baš kao što bi to trebalo biti i kad bi došla bilo koja druga neizbježna životna nevolja. Svaka bolesna žena treba barem jednu osobu čije ponašanje nikada ne prelazi u sažaljenje ili odbijanje prihvaćanja stvarnosti. Ne treba nam netko tko će nam htjeti pomoći da ozdravimo od nečega što se ne može ozdraviti, već umjesto toga trebamo nekoga tko prihvaća da je naša bolest i bol dio onoga što jesmo.”

Druga dimenzija veze

“Moj život s bolešću uz Alfreda pokazao mi je da su ljudi sposobni brinuti potpuno predano i nesebično. Jedan od mojih najvećih strahova nakon dijagnoze bio je strah od samoće; ideja da bih zbog bolesti mogla postati prevelik teret drugima. Ali danas, nakon 11 godina života s ovom bolešću, naša je veza dokaz da onima koje volite i koji vas vole, vaša kronična bolest nije teret. To je samo još jedna dimenzija veze koju dijelite”, lijepa je poruka ove hrabre žene.

Imate li oko sebe ljude koji vas vole i podržavju i kad je najteže? Povjerite nam se.