Umirovljenica Dunja ne krije da želi u starački dom, iako ima tek 68 godina, što je po mnogima prerano za institucionalnu skrb. “U potpunosti se slažem s gospođom Anom o kojoj ste nedavno pisali, a koja se veseli odlasku u starački dom ‘da se malo odmori’.”
“Moja situacija je gotovo identična kao njena. Suprug i ja također živimo sa sinom i snahom i doista se nemamo na što požaliti. Brinu se za nas, doduše više u emocionalnom nego fizičkom pogledu. Za nečim više nema ni potrebe jer za sada možemo sve obavljati sami”, napisala je umirovljenica Dunja.
Dugih 12 godina čekanja
“Unatoč dobrim odnosima u obitelji, osobno, ipak želim ići u dom za starije. No, moj suprug to nikako ne želi. Uvijek smo se slagali u svemu, mogli smo postići kakav-takav dogovor čak i kad smo imali različita gledišta. Ovo je jedino o čemu se ne možemo baš nikako dogovoriti”, požalila nam se.
tekst se nastavlja ispod oglasa
U starački dom ih je ipak prijavila prije pet godina. “Kod nas se ukupno čeka otprilike 12 godina. Ostaje nam još sedam godina čekanja, ja ću, ako poživim, imati 75, a moj suprug 79 godina. Sve će biti dobro ako do tada ostanemo koliko-toliko pokretni i razumni. Veći je problem taj što cijene smještaja u domu rastu, ali naše mirovine stoje na mjestu, odnosno, nikakvo povećanje ne prati taj rast”, upozorila je na problematiku hrvatskih umirovljenika.
Djeca imaju svojih troškova
Oko toga ozbiljno brine, piše nadalje, jer bi njihova djeca trebala doplaćivati dom za njih ili im plaćati dodatnu skrb u kući. Oni to ne žele jer smatraju da su se za života naradili i naplaćali doprinosa, te bi prema tome trebali imati dostojnu starost. Djeca, uostalom, imaju svojih briga i troškova.
“Kako god čovjek pogleda, nema idealne opcije za nas. Starost, na žalost, može donijeti brige i tuge, iako bi to trebalo biti doba radosti i mira. Na kraju sam zaključila da mi je najbolje živjeti dan po dan. Tjeskobna briga što će biti sutra, ili za ne znam koliko godina, neće odagnati stvarni problem.”
Život dan po dan
“Odlučila sam da kod kuće više neću potezati pitanje odlaska u dom. Kada bude potrebno odnosno kada dođe vrijeme za to, sigurna sam da će se naša djeca snaći i učiniti točno ono što treba. Ako bude i drugačije, spremna sam i na to. Život je putovanje. Zastajemo na nekim stanicama, promatramo kako se mijenjaju slike oko nas. Ponekad je gužva, ponekad dugo stojimo, ali putovanje jednom mora završiti. Biti ćemo na kraju puta umorni, ali želim da budemo i prepuni divnih misli na prošlost i sva svoja lijepa iskustva.”
“I da, naša zadnja stanica ne mora biti kraj, možda samo trebamo vjerovati da krećemo na put prema vječnosti”, stoji u zadnjoj rečenici pisma umirovljenice Dunje.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
