Zaštita bračne stečevine: Kada kći majku izbacuje iz stana

Tata je bio od stare garde pa je otkup stanarskog prava povećeg trosobnog stana u Zagrebu stavio na svoje ime, iako ga je stekao i živio u njemu do smrti sa suprugom (83), koja ga je nadživjela.

Radije bi da ga nije nadživjela, jer po njegovoj smrti otkriva kako ga je dva mjeseca prije smrti starija kćerka odvukla kod bilježnika i on je jedva priseban potpisao “neke papire”. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju starijoj kćerki ostavlja cijeli stan, a ženu ne spominje, niti njezino pravo doživotnog plodouživanja. Kako bi on uopće i pomislio da bi vlastito dijete majci mijenjalo bravu ili je pokušalo izbaciti iz stana?!

Majka pokreće sudski postupak za utvrđivanje bračne stečevine i poništenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Lukava kćerka brzo prenosi vlasništvo pola stana na svoga sina računajući da će time prikriti podle namjere. Majci u dva navrata mijenjaju bravu, a sud ide puževim korakom. Hoće li joj sud vratiti vlasništvo nad pola stana, hoće li u miru poživjeti do smrti u vlastitom domu?

Važeći Obiteljski zakon regulira pitanja bračne stečevine, upravljanja tom imovinom te određuje zakonsku pretpostavku o suvlasničkim omjerima bračne stečevine. Bračni drugovi u braku mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu, a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli za vrijeme trajanja braka radom ili potječe iz te imovine.

Žene imaju pravo na pola imovine

Zakon propisuje da su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima ako drugačije nisu ugovorili (bračnim ugovorom, izjavom upisanog vlasnika o suvlasništvu neupisanog bračnog druga ili drugim odgovarajućim ugovorom); k tome bračni i izvanbračni drugovi su ravnopravni. Tehnički je u pitanju suvlasništvo nad imovinom u jednakim dijelovima. U praksi je kako smo opisali u uvodu.

Ili ovaj slučaj: izvanbračni drug koji je u zajednici koja traje 30 godina ne priznaje suvlasništvo vikendice partnerici jer je on upisan kao vlasnik i jer je sagrađena na parceli koju su njemu darovali roditelji. Kuća je sagrađena za vrijeme trajanja zajednice. Nemaju zajedničke djece. Želi sam prodati vikendicu. Je li u pravu?

Većina žena, bračnih, vanbračnih, izvise. Muževi nerijetko i za života, čak i bez da ih pitaju, samostalno prodaju zemljišta, kuće, vikendice, jer u gruntovnici, zar ne, piše da su oni vlasnici. I to je pravo moguće, a žene mogu tada samo tužiti vlastitog partnera za obeštećenje pola iznosa, a ako on umre pa saznaju tek kasnije, moraju sudski tražiti ništetnost svih tih kupoprodajnih ugovora, iako su bili u gruntovnici upisani na muža kao prodavatelja.

Jedan bračni drug može svojim idealnim dijelom stvari slobodno raspolagati, bez traženja pristanka drugog bračnog druga, no to može činiti samo ako time ne dira u tuđa prava. To bi značilo da bračni drug može samostalno otuđiti svoj idealni dio, primjerice polovicu stana ili kuće, bez pristanka drugog bračnog druga, samo ako tim raspolaganjem ne bi umanjio ukupnu vrijednost stvari iz bračne stečevine.

No, pravi muževi uvijek prodaju sve što se vodi na njihovo ime, a naši, pak, sudovi nisu ujednačili praksu. Tako, unatoč zakonom zajamčenoj zaštiti poštenih trećih osoba u skladu s načelom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, praksa Ustavnog i Vrhovnog suda još uvijek je neujednačena i kontradiktorna. Tako najviši sudovi u pojedinim slučajevima štite načelo povjerenja u zemljišne knjige, dok u drugim slučajevima još uvijek prednost daju načelu ravnopravnosti bračnih drugova u pogledu stjecanja i raspolaganja bračnom stečevinom. Zbrka u zakonodavstvu i sudstvu – na štetu žena!

Tradicija, patrijarhat, neinformiranost, osuda okoline žena koje bi tražile svoj dio, neodobravanje djece, loši brakovi s muževima nasilnicima, svjesno provode ekonomsko nasilje i ovisnost žena o njima. Danas je to masovna pojava, a najčešće problem starijih žena u manjim sredinama. Često zbog kredita ili poreza i drugih formalnosti nekretninu formalno kupi jedan bračni drug i na tome ostane. Naknadno ne reguliraju bračnu stečevinu i ne upisuju to kao suvlasništvo. Uglavnom niti ne znaju da to mogu riješiti i kako.

Žene, ne budite naivne!

Zato je važno upozoriti svaku ženu da odmah kod kupnje ili gradnje novog doma zatraži zajednički upis vlasništva, čime je jedna polovica njezina. Ako to ne učini odmah, sada prema Obiteljskom zakonu postoji i mogućnosti sklapanja bračnog ugovora ili davanja izjave kojom bračni drug priznaje suvlasništvo drugom bračnom dugu, ali se to rijetko koristi. Zato zapamtite da nikad nije kasno, dok nije prekasno i ne uđe u područje ekonomskih prijevara i zlostavljanja. Sudski postupci mogu zakrviti obiteljske odnose, razvući se i preko groba.

Eto još jedan slučaj: nakon 40 godina braka muž želi sam sklopiti ugovor o darovanju nekretnina samo jednom od četvero djece iako se supruga ne slaže, no kako je on upisani samovlasnik, iako su kuću zajedno izgradili u braku, ne priznaje joj ništa jer je on upisan i dizao kredit. Ignorira činjenicu da je ona s njim radila na kući i ravnopravno sudjelovala u izgradnji i opremanju kuće, kao i uzdržavanju obitelji.

Ali, gle čuda, žena nigdje nije upisana kao vlasnica nekretnina, a nakon smrti supruga djeca tvrde da je to bila očeva vlastita imovina, jer se nakon udaje uselila k njemu u nedovršenu kuću. On je oporučno sve ostavio samo djeci, a oni sada nezahvalno priznaju samo njezino pravo na nužni dio. To znači da bi, umjesto prava na bračnu stečevinu od polovice dijela imovine, dobila samo desetinu dijela imovine kao nužni dio, a ne ukupno šest desetina dijela, što bi činilo bračnu stečevinu i udio u ostavini s njima. I sada na sud! Preko jednog groba, uz sporost sudstva, i do drugog groba.

To je tipična hrvatska priča o diskriminiranim ženama, o prijevarama u obitelji, o ekonomskom zlostavljanju, a sve je to moguće riješiti zakonima koji bi automatski propisivali upis bračne stečevine, zar ne? Ali, birokratima je važnije da bude komplicirano, a ne jednostavno. (Štefica Salaj i Jasna A. Petrović, Glas umirovljenika)