‘U dva sam dana sahranila muža i psića, a djeci sam jedan veliki višak’

Punih pet godina 66-godišnja Brenda (66) proživljavala je stres za stresom, a gubici su je vodili u socijalnu izolaciju. Danas gotovo da i nema volje pokrenuti se, izaći među ljude i pronaći zrno sreće.

“Sasvim iznenada, bez najave, bez upozorenja, prije dvije godine izgubila sam supruga. Imala sam samo 63 godine. Još uvijek samo brojim dane i mjesece, ne mogu se pomiriti s tim da ga nema i bliže sam mu u samoći”, opisuje.

Potom je otkrila da to nije jedini bolan gubitak koji ju snašao u skorije vrijeme. Rane su još svježe i od gubitka psa, jorkširskog terijera, na kojeg je njezina unuka slučajno pala unatraške, ljuljajući se na stolici. “Sahranila sam muža, a sutradan sam u grob morala položiti moju krznenu bebicu”, napisala je.

Šok na šok, i tako godinama

“Nakon toga je i moje treće dijete, kći, napustila obiteljsko gnijezdo – zaručila se i krenula u samostalan život. To je niz teških rastanaka u mom životu koji su se nakalemili na prethodne gubitke. Naime, počelo je još 2017. godine kad sam izgubila tatu, a nakon tog stresa, 2020. preminula mi je i majka. Nema više nikoga s moje strane obitelji. Tko to može izdržati?”, pita se javno ova umirovljenica.

U toj neizmjernoj boli djeca joj nisu od pomoći i osjeća se kao da im je višak. “Svih troje djece otišlo je iz mog života, i to ne samo fizički. Rekli su mi: Mi imamo vlastite obitelji, a ti nisi dio njih. Od tada sam posve sama. Moj suprug nije bio neki društvenjak, bili smo jedan drugome dovoljni i to mi je sada problem. Čak sam se prisila ponovno naučiti voziti, točiti gorivo, koristiti kreditne kartice, ići u trgovinu među mnogo ljudi. Uopće nemam prijatelja”, iskrena je.

‘Teško je živjeti bez svrhe’

Ide jedino liječniku, ostatak vremena je sama kod kuće, sa svojim psom. “Vrijeme provodim uz televizor, a kako sam nakon gubitka supruga prisiljena u potpunosti živjeti od socijalnog osiguranja, nemam novca ni za što osim za plaćanja računa, tako da kod mene uopće ne dolaze u obzir izlasci i bilo kakva aktivnost, jer sve osim šetnje košta”, objašnjava.

Najteže je riječi napisala na kraju: “Pitam se zašto sam ovdje. Ne želim više biti ovdje. Nemam više nade ni snova. Molim se da preživim do sljedeće socijalne pomoći. Teško je živjeti bez svrhe. Nikoga nije briga. Nema telefonskih poziva, samo tišina. Osjećam se prazno i nevidljivo. Osjećam se beskorisno. Samoća para srce. Sve što želim je biti voljena. Biti zagrljena. Toga više nema. Osjećam se prestaro za sve.”