Ima dana kad gospođa Morana na poslu mora biti i u 4 ujutro, bez obzira gdje stanuje odnosno koliko mora putovati do posla i postoji li u to doba noći uopće javni prijevoz. No, nakon tri i pol desetljeća na poslu trgovkinje, još s osmijehom dočekuje kupce. Plače tek u sebi, kaže, ne toliko zbog težine posla koliko zbog krajnje nepravedne i podcjenjivačke plaće od 670 eura.
“Za nas prodavačice nitko ne pita i ne pokreće borbu za naše plaće. Mi smo trgovci oduvijek najmanje plaćeni za svoj rad, a povećanja dobivamo samo kad raste minimalna plaća. Nikada nisam podcjenjivala niti jedan posao, ali želim reći da smo i mi završili škole, netko više netko manje, i velika većina nas voli svoj posao”, ističe naša čitateljica Morana.
Više od prodavačice
Kako objašnjava, nisu ona i njezini kolege samo nasmijani prodavači. “Mi smo i psiholozi za raznorazne frustracije, čistači, fizički radnici, udisači raznih mirisa poput urina, znoja, zadaha. Šutke očistimo kad nekome pukne crijevo od katetera i tako hoda po trgovini, a pobjegne im i štošta drugo. Na sve to od nas se uvijek očekuje osmjeh na licu i dobro raspoloženje. Sve smo mi to za 670 eura“, ukazuje na cjelokupnu problematiku i mizerna primanja s kojima se danas ne može živjeti.
Donedavno je s ovim primanjima mukotrpno školovala sina. “Moj sin ima 19 godina i upravo je počeo raditi, ima istu plaću kao ja koja radim već 35 godina. Toliko o trgovačkim plaćama. A radim svaki dan minimalno osam sati, često i više. Naši sindikati šute, je li to za njih sve u redu? Pita li se itko u ovoj državi kako s ovim primanjima uspijevamo plaćati režije, podstanarstvo, s čime školujemo našu djecu? I kako još uvijek skupimo energiju za biti nasmijani na poslu?” pita javno naša čitateljica Morana.
“Kad ćemo doći na red?”
Doći će, svjesna je i ona, jednog dana i mirovina. S ovakvim minimalnim primanjima, i mirovina će biti minimalna, mala čak i da izdrži raditi pet desetljeća. Vidi stoga da je vrijeme, piše nam, za promjene i u ovom sektoru.
“Stalno su u prvom planu liječnici, učitelji, profesori, a ja evo pitam hoće li će ikad na red doći i trgovci”, napisala je revoltirano gospođa Morana. Iz pisma se može iščitati da duboko u sebi voli svoj posao i ne bi ga ni trebala mijenjati jer ga živi već 35 godina. Stekla je apsolutno iskustvo, volje i želje joj ne nedostaje, samo želi plaću koja bi bila dostojna uloženog truda, vremena te stečenih vještina i znanja.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
