Svekrva gospođe Stanke imala je 50 godina kad je ona, kao mlada nevjesta, došla živjeti u njezinu kuću. “Imala sam tada 21 godinu i bila sam nezrela za ljudsku zlobu”, kaže.
Onako vesele naravi i naivna, nisam ni slutila da bi mogla naići na neprobojni zid koji me tamo dočekao. Već prvi dan mi je svekrva, kojoj je pozlilo na svadbi, rekla da nemam što ulaziti u njen dio stana, nek’ se držim svog gornjeg kata”, povjerava nam kakav je početni šok doživjela.
“Prve dvije godine nije me ni pogledala. Kad je čula da dolazim s posla, zatvorila je vrata kuhinje, kraj kojih sam morala proći do stepenica koje vode na naš kat. Ta je vrata zatvarala kad god bi me čula i da silazim. No, mog je supruga, meni iza leđa, zvala na ručak kad bi god bi došao s posla i krenuo na kat. Ta žena nikad nije pitala jesam li ja taj dan nešto skuhala, ali je sutradan znala što sam skuhala. Pravila se da me nema, a htjela je sve znati o meni”, govori nadalje.
To je, kaže, bilo zbilja bolesno ponašanje. “Moji roditelji bili su povučeni, daleko povučeniji od nje, ali su imali dobro srce i bilo mi je neshvatljivo da se netko iz čista mira postavi tako ružno”, govori.
Spašavalo ju je, govori, to što je bila zaposlena kao pomoćna kuharica u restoranu u sklopu malog mjesnog hotela, pa je imala svoj ‘dinar’ i nije bila stalno u kući. “Svekrva je pak cijeli život bila domaćica i nezadovoljna svojim životom. Svekar je još radio i to težak fizički posao pa bi s posla dolazio sav nikakav, a kako je svekrva držala sva četiri ugla kuće, nikad joj se nije usprotivio”, rekla je gospođa Stanka.
Je li moglo bolje?
“Šteta što sam to njezino nezadovoljstvo prokužila tek nakon puno godina, jer sam dugo mislila da je problem u meni. Mi 30 godina, koliko je još poživjela, nismo razgovarale kao žene, kao ljudi. Da je to kasnije i htjela, nije mogla jer sam se onda jednog dana ja zainatila i obećala si da ću se zauvijek praviti da ne postoji“, kaže nam.
“Danas mi je žao što smo suprug i ja imali samo jedno dijete, vjerujem da sam to odlučila podsvjesno baš zbog nje. Nisam, naime, voljela svoj život tamo, jer sam gajila mržnju, a polako mi se to pretakalo i na brak budući da moj muž nije htio odseliti. Baš je njega bilo briga što ja želim živjeti bez njegove majke.”
“Na kraju sam se pomirila s tim, na selu tada nije baš bilo pod normalno ostaviti muža, uzeti dijete i otići. Ostajale su i žene koje su trpjele teško obiteljsko nasilje. Ja nisam trpjela batine, ali me sve to izjedalo iznutra”, napominje.
Još joj je knedla u grlu
Svekrve nema već 26 godina, a ona se još sjeća kako je svaki dan gledala kokoši po dvorištu, a svekrva joj nikada nije pružila jedno jaje. “To si vi ne možete misliti. Kad je ostarjela, sjećam je se kako je stalno sjedila na prozoru iza zavjese, kao neka utvara, ni tada nije digla ruku da mi mahne”, kaže.
Danas, kaže, poznaje život i zna kakvu štetu čovjeku mogu nanijeti toksični odnosi. “Mržnja ubija istinsku radost života. O kakvoj radosti pričati kad sam se ja svaki dan penjala istim stepenicama s istim negativnim mislima. S godinama mi je to postalo normalno, ali nije bilo normalno. Čovjeku može život proći u toj nekakvoj polusvjesnoj, toksičnoj mržnji”, rekla je gospođa Stanka.
Imate li i vi takvih iskustava u široj obitelji?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
