Rozalija (77): ‘Prodali smo kućicu u cvijeću, sada venemo u gradu’

“Na našem prekrasnom selu prodali smo veliku kuću s vrtom za jako mali stan u Zagrebu. Djeca nisu imala interesa za kuću, a mi je više nismo mogli održavati, niti obilaziti liječnike sada kad smo bez auta”, ispričala nam je 77-godišnja gospođa Rozalija.

“U Zagrebu smo u kvartu koji niti je na zelenoj periferiji, niti je blizu središtu grada, ma sivilo i beton i ništa drugo, uz jedan lokalni dućan u kojem je sve skupo kao šafran”, govori nam i dodaje: “Suprug i ja tu samo venemo, već tri godine se osjećamo kao da je otkinut dio nas. Nikako se ne može naviknuti.”

Cvijeće samo na prozoru

Bila je, kaže nam za susreta u gradu, na Dolcu, pa je stala i na Splavnici te kupila malo cvijeća za prozore. “Da samo znate koliko sam cvijeća tijekom skoro četrdeset godina posadila oko moje kuće. Ne smijem se ni sjetiti. Rekli su mi novi vlasnici da dođem u posjetu kad god poželim, ali ne mogu, nemam snage. Srce bi mi stalo, kao i mom mužu”, povjerila nam se.

Osim što im je održavanje kuće i okućnice bio financijski uteg, a suprugov vid prepreka da vozi, imali su još jedan velik razlog za preseljenje u sedamdesetim godinama života. “Djeca i unuci su nam u Zagrebu. Oboje imaju obitelj i svojih financijskih briga, nije bilo govora o tome da makar djelomično održavaju kuću i nas u tjednu razvoze u dućan ili liječniku. Oni su nam predložili da dođemo živjeti u grad”, doznajemo.

Nedostaje joj vrt i fizički rad

Nije bilo lako, priča nam, spakirati život u kofer i nekoliko kutija. “Nagomila se stvari tijekom života, a na kraju shvatiš da ti tako malo treba. Sve smo sveli na minimum, kud bi sa svime ovdje u manjem dvosobnom stanu s ukupno tri ormara. Pa nama tu stanu samo osnove stvari. O, kakve sam lijepe servise poklonila, a koliko sam toga lijepoga ostavila novim vlasnicima. Ni djeca nisu imala kud s tim. Bile su to stvari koje su nekad vrijedile puno, Wiehlerovi gobleni, skupo smo otplaćivali porculan, kristal”, prisjeća se gospođa Rozalija.

“Najteže mi je ipak kad se sjetim mog vrta i cvijeća. Cvijeće sada gledam samo na prozoru, dobro da imam ogradicu da mi ne padne s drugog kata. I u stanu imam puno biljaka, ponekad mi suprug gunđa da se ostavim tog čeprkanja, da završim s tom nostalgijom. Ni njemu nije lijepo u gradu, kao u kavezu se osjećamo. Šutimo i trpimo, zbog trenutaka s djecom i unucima, ali i zbog zdravlja koje nam je sve veći izazov pa moramo biti nadomak liječnika”, kaže naša umirovljena sugovornica. 

Danas će joj dan u stanu, kaže za kraj, biti kraći, što zbog odlaska na Dolac, što zbog presađivanja cvijeća koje će njoj i suprugu do kasne jeseni krasiti prozore. ”Uzela sam ove jarko crvene pelargonije, uz viseći tamjan, čim ih pogledam dan mi je ljepši”, rekla je i pohitala na tramvaj.

Što mislite o odluci o preseljenju u sedamdesetima?