“Nikada ne komentiram ovako na internetu, ali ovo je za mene i mog muža velika tema. Mi smo u svojim šezdesetima i oboje imamo žive oba roditelja. Svih četvero su u devedesetima. Prije nego što mi itko na ovo kaže ‘vau to se zovu dobri geni’ i tome slično, moram vam reći da smo mi uz njih jedva živi. Svu su djecu osim nas, dakle našu stariju braću i sestre, nadživjeli”, otkriva.
Briga o njih četvero je, opisuje gospođa Paula, nevjerojatno naporan. “Dogradili smo kuću prije osam godina, kako bi moji roditelji mogli živjeti uz nas. Puno je lakše imati ih blizu sebe jer do njih samo prođemo kroz hodnik. A trčimo k njima neprestano, jer im stalno nešto treba – od toga da su nešto krivo stisnuli na daljinskom upravljaču, do nošenja kuhanih obroka”, napisala je.
“Trebamo deset ruku i nogu”
Potom se požalila i na suprugove roditelje. “S roditeljima mog muža je još puno zahtjevnije jer žive sami i neće si platiti nekoga da im dolazi pomoći, uporno govore da su neovisni, a mi im radimo sve, po kući i izvan nje. Oni uopće nemaju taj osjećaj!”
“Sada su uvidjeli da je jedno od njih zbilja na izmaku životnih moći pa bi ga trebalo dati u dom na 24-satnu brigu, a za nas to znači da ćemo uskoro imati još više posla. Duplo ćemo ih posjećivati, svakome posebno nositi osobne potrepštine iz dućana, ovome koji ostaje kod kuće još posebno i hranu, a za oboje moramo po lijekove u ljekarnu”, piše uzrujano.
Niti jedno od njih četvero, piše još, više ne može voziti, a kad im kažu da si plate dostavu, ne žele. “Da bi mi stigli uopće sve odraditi, mi platimo dostavu za neke hitnosti, jer nemamo deset ruku i nogu da ih svaki dan sve stignemo zadovoljiti. Sada smo i sami baka i djed, ali uz naše stare roditelje nemamo svoj život“, napisala je.
Nikad ne poručaju u miru
Više od svega voljeli bi na naš auto prikačiti malu kampicu i putovati, ali ne možemo se nigdje mrdnuti niti na jedan dan. Čak i ako odemo negdje van lijepo sjesti na ručak, jedva sjednemo i naručimo, već netko zove na mobitel. Uvijek se ili jedan prevrnuo, ili ima neki medicinski problem, vozači hitne pomoći poznaju nas osobno. U bolnici nam kažu da nikada nisu sreli niti jedan par koji poput nas još uvijek radi, a paralelno brine o četiri roditelja”, otkriva gospođa Paula.
“Ukratko, psihički smo potpuno ispražnjeni, nemamo nikakav društveni život i više uopće ne znamo što je odmor. Oni sada jesu živi, ali nisu pronašli ništa što bi im održalo oštar mozak i od njih četvero, samo je jedan mentalno sposoban nositi se s današnjim svijetom, svim njegovim zahtjevima i promjenjivom tehnologijom. Nemojte me krivo shvatiti, volimo ih, ali ovaj novčić ima dvije strane”, stoji u zaključku pisma gospođe Paule.
Imate li i vi slična iskustva sa svojim starijima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
