Kako nam priznaje, gospođa Melita nikad se nije imala čime razbacivati, pa je u mirovini nastavila živjeti skučeno. Koliko je to skučeno, sasvim dovoljno govori njezinih 300 eura mirovine. Za očekivati bi bilo da je s ovakvim stanjem u novčaniku prepuna revolta i dubokog nezadovoljstva, no mnoge će iznenaditi kad kažemo da se to iz njezinih riječi jedva i nazire.
“Imam 64 godine i živim u Osijeku. Od prošle godine sam u mirovini, ali ne žalim se na ništa, a osobito ne na malu mirovinu. Naravno da mi je mala, obična, radnička, malo je viša od 300 eura. Ne kukam zato što sam za radnog vijeka bila obična radnica i uvijek sam jedva spajala kraj s krajem. Nikad se nisam razbacivala pa tako ni sada nemam potrebu razbacivati se”, piše nam.
Prošlo je vrijeme modiranja…
Otkrila nam je potom da još nikada nije srela nekog umirovljenika koji bi rekao da mu je mirovina dovoljna. “Osobno, mogu preživjeti s ovom malom penzijom. Kako? Naučena sam oduvijek da se hrana ne baca pa tako i danas sve iskoristim. Dolazim iz stare seoske obitelji pa sam naučila većinu toga sama napraviti, od kuhanja do zimnice, ne pijem ništa osim vode, a nakon što sam se razboljela (imala sam moždani) više ne pušim”, povjerava nam.
Troši, piše nam, samo na hranu jer ne izlazi. Jednom tjedno ide na tržnicu i tada ostane s prijateljicama na kavi. Jednom mjesečno ruča kod kćeri i jedini trošak su joj, otkriva nam, unuci kojima povremeno ponešto kupi. “Nisam željna ničega i priuštim si što trebam u skladu s mogućnostima, stoga uvijek kažem da imam taman dovoljno”, otkriva umirovljenica Melita.
“Da je mirovina veća valjalo bi, no moji prohtjevi su neznatni – prošlo je vrijeme za modiranje i nove stvari, kao i za preuređivanje kuće. Živim i pokrivam se, skromno sam živjela do sada, skromno kroz život idem i sada. Važnije mi je da me što duže posluži zdravlje, da sam pokretna. Zadovoljna sam i sretna, imam živu i zdravu djecu, prekrasnu unučad, imam što jesti i krov nad glavom”, dodaje.
Ključ je u dobroj organizaciji
“Hvala dragom Bogu na svemu tome jer da mi treba nešto više od toga, vjerujem da bi mi dao, a ovako sam osvijestila da imam sve. Žao mi je tolikih ljudi koji su krajnje nezadovoljni, ali shvaćam da ima onih koji su i u težoj situaciji od mene.”
“Mogu im jedino dati savjet da je uz malu mirovinu potrebna jako dobra organizacija i trud da se držimo stege. Ako se ne može nešto promijeniti onda nije dobro ni previše kukati jer nam to utječe na zdravlje, pa tonemo još dublje. Pokušajmo misliti pozitivno, nema nam druge”, poručuje naša čitateljica iz Osijeka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
