Ako jaki pobjeđuju, znači li to da oni koji se neuspješno bore s rakom nedovoljno ulažu u tu borbu? I je li stav uopće presudan ili važan u kompliciranom liječenju raka? Na ova je pitanja odgovorio dr. Bill Pirl, profesor psihijatrije na Harvardu i potpredsjednik Psihosocijalne onkologije na Institutu za rak Dana-Farber.
Kako je objasnio u emisiji koju Institut objavljuje, njegov odjel je fokusiran na kvalitetu života pacijenata, kako u smislu fizičkih tako i smislu psiholoških simptoma. “Za neke ljude bi moglo biti korisno da na liječenje gledaju na način koji ih motivira ili potiče na djelovanje. Ali za mnoge nije”, kaže.
“Postoji poznata knjiga koju je 1977. napisala Susan Sontag pod nazivom Bolest kao metafora. Između ostalog, knjiga govori da može biti štetno korištenje takvih metafora koje dijele pacijente na pobjednike i gubitnike. Dakle, kada netko ima progresiju raka ili kada stvari ne idu željenim tokom, može se osjećati kao da nije učinio dovoljno ili kao da je izgubio bitku”, navodi dr. Pirl.
Takav koncept je nasilan prema pacijentu i liječenju
Takav koncept je, dodaje, vrlo nasilan jer potiče razmišljanje o liječenju raka kao o skupu ekstremnih mjera kako bi se postigla “pobjeda” nad tim “neprijateljem”. To može učiniti da se neki ljudi osjećaju još gore u smislu da ne čine dovoljno u liječenju, a također postavlja dinamiku koja nije u skladu s mirnim okruženjem koje se pokušava postići u liječenju.
Što je onda s vjerovanjem da su neki tipovi osoba, primjerice oni koji se više živciraju, skloniji obolijevanju od raka? Pirl objašnjava da je od 1940-ih do 1960-ih postojao interes za takve hipoteze. Dapače, postavljena su i neka istraživanja koja su govorila u korist njih.
Podvala duhanske industrije
“Neka od istraživanja financirala je duhanska industrija. Od trenutka kako smo počeli učiti da cigarete mogu uzrokovati rak, pokušavali su financirati alternativne činjenice o tome kako bi rak mogao biti uzrokovan drugim razlozima. Dakle, to se istraživanje zapravo ne promatra na isti način sada kao što se promatralo prije. Općenito, danas ne vjerujemo da faktori osobnosti utječu na razvoj raka”, dodaje liječnik.
Treba li misliti ružičasto?
Pirl dodaje da je moć pozitivnog stava u liječenju raka dosta komplicirana tema. “Mislim da je uvjerenje da ljudi moraju imati pozitivan stav cijelo vrijeme da bi ishod bio pozitivan – mit. Važnije je raditi pozitivne stvari kao što su odlasci na preglede, briga o sebi, očuvanje društvene povezanosti”, navodi ovaj stručnjak dodajući da su takve stvari puno korisnije od razmišljanja “sve je super i sve je za pet”.
“Ponekad ljudi mogu osjećati kao da bi mogli pridonijeti pogoršanju bolesti ako imaju loše dane ili kada imaju misli koje nisu pozitivne. Fiziološki je nemoguće povraćati i biti pozitivan u isto vrijeme. Tijelo to jednostavno ne može”, objašnjava zorno Pirl. Istraživanja su, dodaje nekonzistentna, i nema čvrstih dokaza da pozitivan stav utječe na ishod liječenja.
Depresija i anksioznost su normalne
“Depresija i anksioznost nisu slabosti osobe. To su medicinski problemi koje ponekad treba liječiti. To ne znači nužno lijekove, ali može značiti psihoterapiju ili savjetovanje, a ponekad je to stvarno potrebno liječiti lijekovima”, dodaje.
Psihijatar Pirl dodaje da ljudima treba jednostavno objasniti da je tjeskoba ili depresija u slučaju takve bolesti posve normalna stvar i simptome istih će imati oko 30 posto pacijenata. Ljudi, objašnjava, moraju znati da nisu sami i da se ne trebaju osjećati loše zbog toga što se već osjećaju loše.
