‘Ja se molim, on psuje. Ne vidim izlaz s njim ni bez njega’

Djeca su im, govori nam gospođa Davorka iz Moslavine, od kuće otišla još kad su bili u ranim četrdesetima. Ona i suprug ostali su sami u velikoj kući i krenuli su problemi.

“Prvo dijete rodila sam s 23, a drugo s 25 godina. Kad je kći otišla od kuće, u grad na fakultet, imala sam tek 41 godinu. Dvije godine kasnije, otišao je i sin. Strašno mi je to teško palo, odjednom kuća prazna, muž na poslu, ja po cijele dane sama”, povjerava nam.

Suprug je dobro zarađivao pa u to vrijeme nije radila. “Završila sam ekonomsku školu i u mladosti sam vrlo kratko radila, svega nekoliko godina. Dok su mi djeca rasla imala sam neku svrhu, koju sam, kad su otišli, odjednom izgubila. Postala sam depresivna, kuća nam je na osami pa nisam imala naviku piti kave sa susjedima, a muž kad bi došao kući nije imao nikakvog razumijevanja za mene”, govori nam.

Krenule svađe

“Počeo me čak i vrijeđati, psovati. Kad sam dotakla dno, jer sam psihički potonula, okrenula sam se Bogu i počela pješačiti u crkvu nedjeljom, kasnije i u tjedno ako bi se nešto događalo. Ljudi su gledali za mnom, vjerujem da su me ogovarali iza zavjesa.”

“Srećom, nakon godinu dana bilo mi je bolje, stala sam na noge i našla posao u računovodstvu kod privatnika. Imala sam dvije slamke spasa –  osjećaj svrhe i nadu u Bogu. Radila sam tamo do penzije, a što se tiče vjere, nisam posustala, molim danonoćno i danas. Ipak patim, jer moj muž to ne podnosi“, kaže nam.

To suprugovo odbijanje vjere je, kaže, njezina najveća otvorena rana. “Što ja više molim, to on više psuje. Umjesto da uživa u mirovini, stalno me vrijeđa da sam bogomoljka, čak urla i neka se preselim u župni ured. Molim za njega i vjerujem da će doći dan kad će ga božja ruka dotaći, ni u ovim godinama ne gubim nadu”, rekla je na kraju razgovora.