Energetske zajednice građanima bi olakšale život, zašto ih nema u Hrvatskoj

“To je prava kvaka 22”, kaže Goran Čačić o pravnim tehnikalijama koje sprječavaju njegovu Zelenu energetsku zadrugu, nevladinu organizaciju sa sjedištem u Zagrebu, da postane energetska zajednica građana koja omogućuje članovima dijeljenje i distribuciju “zelene” energije, a ne samo zajedničku proizvodnju.

“Hrvatski regulator energije (HERA) kaže da se moramo registrirati za aktivnost ‘organiziranja građanskih energetskih zajednica’, ali sudovi to ne prepoznaju kao službenu aktivnost i odbijaju nam registraciju”, objašnjava Čačić. No, to nije jedina prepreka koja već više od dvije godine blokira nastanak energetske zajednice građana, sve otkad ih je Sabor unio u Zakon o tržištu električnom energijom.

Zeleni aktivist Vjeran Piršić s otoka Krka čak koristi riječ “sabotaža” kako bi objasnio sve prepreke koje su stavljene pred energetske zajednice. Kaže da razvoj obnovljivih izvora energije u zemlji već dugo koče moćni lobiji – ugljen, plin i nuklearna energija, a u posljednjih 15 godina i utjecaj industrije vjetra.

Za pojedinačne proizvođače električne energije iz energije sunca, ipak, situacija se dramatično poboljšala od 2018. godine. Broj potrebnih dokumenata, s nevjerojatnih je 66 smanjen na samo tri, kaže Piršić. Također, postoje poticaji financirani od strane EU-a, a od početka rata u Ukrajini 2022. godine, vlada je ukinula PDV na sve solarne instalacije.

Pomoći će to Krku da do 2030. godine postane prvi energetski autonomni otok Hrvatske, ali bez pomoći pravih energetskih zajednica kako ih je osmislila Europska unija – demokratskih udruženja građana koji su zajedno investirali u obnovljive izvore energije (OIE), a koja ujedno mogu sudjelovati u distribuciji, pohrani i dijeljenju energije, uslugama energetske učinkovitosti ili drugim energetskim uslugama za svoje članove.

Nemoguće hrvatske “dopune” EU smjernica

Hrvatski zakon i podzakonski propisi koji su uveli model energetskih zajednica građana uključuju ograničenja koja direktiva EU-a, koju su trebali provesti, ne predviđa. Snaga elektrana koje bi energetske zajednice gradile ograničena je na samo 500 kW, što je manje od prosječnih 1.000 panela. Osim toga, zajednice moraju biti neprofitne, ali moraju zaposliti stručnjaka, što je velik financijski zahtjev za građanske projekte. Zapravo, građanske energetske zajednice moraju ispuniti gotovo iste preduvjete kao i veliki projekti vjetroelektrana vrijedni stotine milijuna eura, kaže Čačić.

Piršić kaže da europska energetska direktiva iz 2019. donosi “dekarbonizaciju, digitalizaciju, decentralizaciju i demokratizaciju”, što je jasna prijetnja moćnicima. “Ne žele izgubiti kontrolu nad energetskim sektorom”, objašnjava.

Na papiru, Hrvatska je jedna od najzelenijih zemalja EU-a: obnovljivi izvori energije činili su više od 60 posto energetskog miksa zemlje u 2023. godini. No, Hrvatska to može zahvaliti hidroelektranama iz socijalističke ere i neuobičajeno kišnoj 2023. godini – višegodišnji prosjek je oko 31 posto. Zapravo, sunčana Hrvatska s 1.750 kilometara obale i dalje uvozi oko četvrtinu svoje električne energije, uključujući iz termoelektrana na lignit u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Daleko od “zelene” Hrvatske

Pitanje je hoće li Hrvatska uspjeti do 2030. godine ispuniti cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 35 posto u usporedbi s razinama iz 1990. godine. Nedavna procjena Europske komisije nacrta Nacionalnih energetskih i klimatskih planova zemalja članica utvrdila je da Hrvatska zaostaje u energetskoj učinkovitosti i razvoju OIE. Hrvatska planira do 2030. imati 42,5 posto OIE u energetskom miksu, a cilj EU je 44 posto.

Unatoč ogromnom solarnom potencijalu, Hrvatska je među samo sedam zemalja EU-a s kapacitetom solarnih elektrana manjim od jednog gigavata, prema podacima organizacije za solarnu energiju SolarPower Europe. Razvoj obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj uglavnom se koncentrirao na vjetroelektrane, koje pokrivaju oko 13 posto potreba zemlje za električnom energijom. No, čak i izgradnja vjetroelektrana u posljednjih osam godina zaostaje, blokirana nedonošenjem zakonodavnog okvira i podzakonskih akata te nedovoljnim brojem zaposlenih u administraciji.

Novinarka Marina Kelava, koja se bavi problematikom okoliša, komentira da to što su trebale godine da u Hrvatskoj dođemo do toga da građani u većem broju postavljaju solarne elektrane na svoje krovove pokazuje kako je “zakonodavna, politička i institucionalna podrška obnovljivim izvorima energije funkcionirala do sada”.

“Nije čudno da se ova tromost i sve administrativne nelogičnosti i prepreke nalaze i pred energetskim zajednicama. Imali smo situaciju i s energetskim zadrugama gdje je entuzijazam među ljudima postojao i sigurno je mogao rasti, međutim tek nekoliko inicijativa je na kraju profunkcioniralo. Tako u Hrvatskoj energetske zadruge možemo nabrojiti na prste ruku, dok ih u Njemačkoj ili Danskoj postoje stotine. Vidimo da se obrazac ponavlja i s energetskim zajednicama, da smo već u zaostatku za drugim europskim zemljama, a problem sigurno nije u nezainteresiranosti građana”, kaže Kelava.

Vatrogasci prvi Europljani

Vedran Horvat, izvršni direktor Instituta za političku ekologiju kaže kako je hrvatski energetski sektor ne samo trom i konzervativan, već i prilično autarkičan.

“U njemu dominantnu ulogu igra država, koja se pak umjesto da koristi snagu i društveni utjecaj javnog poduzeća i demokratizira proces proizvodnje energije u suradnji sa zainteresiranim građanima, radije ponaša kao korporacija, koči i onemogućava sudjelovanja građana u ovoj značajnoj promjeni.”

Ipak, napokon se nazire, mada bolno spor, napredak na polju energetskih zajednica građana. Uklanjanje jedne odredbe iz zakona u ljeto 2023. godine, da svi članovi zajednice koriste istu trafostanicu omogućilo je članovima dobrovoljnog vatrogasnog društva Špičkovina, mjesta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, da krenu u zajedničku izgradnju solarne elektrane i svoju udrugu pretvore i u pravu energetsku zajednicu građana, onako kako je to EU zamislila.

Stručnjaci kažu da će pilot projekti poput Špičkovine, a u Hrvatskoj ih je nekoliko, probiti led i potaknuti druge da slijede njihov primjer. “Energetski sustav će se transformirati, udaljiti od tradicionalnih velikih igrača koji upravljaju velikim područjima i velikim energetskim projektima”, kaže Slavica Robić iz agencije za energiju REGEA, koja pomaže vatrogascima iz Špičkovine. Agencija redovito prima pozive zainteresiranih udruga, DVD-ova i lokalnih zajednica koje su čule za Špičkovinu i žele krenuti istim putem.

HEP ne razumije ovaj svijet

Ali to je upravo ono što postojeće strukture ne žele, tvrdi Piršić, koji je 2012. godine osnovao jednu od prvih energetskih zadruga, na otoku Krku. Nekad monopolist u proizvodnji energije, državna tvrtka HEP ne razumije kako mali proizvođači mogu pomoći u balansiranju mreže i smanjenju nedostatka energije u vršnim satima, kaže Piršić. Iako više nije sam na terenu, HEP je i dalje najveći proizvođač i dobavljač energije u Hrvatskoj, kao i operator prijenosne i distribucijske električne mreže.

“Energetske zajednice građana nisu u interesu dobavljača električne energije”, kaže Sanela Mikulčić Šantić, menadžerica energetske zadruge iz Križevaca, KLIK. Njezina je organizacija u posljednjih nekoliko godina pomogla više od stotinu građana da instaliraju solarne elektrane na svojim krovovima, a u ovoj godini planiraju udvostručiti instalirane kapacitete.

Piršićeva udruga pomogla je građanima, tvrtkama i općinama da izgrade više od 200 malih solarnih elektrana. Takve nevladine organizacije vode put prema demokratičnijoj energetskoj budućnosti, ali za sada se ne ni zadruga s Krka, ni KLIK ni druge ne planiraju registrirati kao energetske zajednice građana jer zakonodavstvo ograničava ono što te zajednice mogu učiniti.

Ono što se ipak mijenja je to da sve više Hrvata želi vlastitu energiju – a sada imaju EU na svojoj strani.

Ovaj je članak dio niza iz pet zemalja o energetskim zajednicama u Europskoj uniji koja je nastala uz potporu organizacije Journalismfund Europe, a prvi put su objavljeni na Deutsche Welleu.