Ne boli gospođu Emicu duša, govori nam, zbog toga što ona jedva preživljava s 420 eura mirovine, dok kći ima i troši, već je muči to što je u kćerinim godinama ona sa suprugom gradila kuću i nešto stvarala, a kći ni za što nije briga i živi od danas do sutra.
“Živim sama u manjem mjestu u kući, a kći je podstanarka u stanu u gradu. Završila je fakultet i ima dobru plaću, stan plaća 500 eura plus režije. Vidim da joj još uvijek ostane lijepa svota za trošenje”, objašnjava nam.
Klima potom nevoljko glavom, kaže, za velike si je novce kći kupila čistokrvnog psića, nije joj htjela reći koliko ga je platila. “Bila sam kod nje na nekoliko dana. Sama je koliko znam, sada ima i tog psića. Išle smo u više trgovina, nisam se mogla načuditi na što i koliko ona troši. Dovoljno je reći da psu kupuje najskuplje konzerve”, priča nam.
Kruh od 1,90 preskup
Ona na svaki cent pazi, kaže, odredi si na što ide koliko u mjesecu. “Meni je kruh za 1,90 euro strašno skup, ona je stanju toliko dati za pseću konzervu, a ne kupi mu samo jednu, nego natrpa toga ni sama ne znam koliko. Kad mi je rekla da je uzela i nekakve hrustavce za zube jačati, dajte molim vas, recite vi meni, je li to normalno sve skupa danas?”, pita uzrujano.
Kaže potom, prevelike su razlike u načinu života među ljudima. “Otišle smo potom i u špeceraj, po hranu i za kuću nešto, njoj je normalno kupiti mali sir za sedam eura, keksima ne gleda cijenu, uzme najskuplju čokoladu. Voće i žitarice kupuje na ‘bio’ odjelu, skupo je da je meni nezamislivo. Tada sam shvatila koliko smo mi penzioneri oštećena stranka, da ne kažem nešto prosto”, govori.
Tko je tu lud?
Potom nastavlja: “Na kraju sam se pitala, tko je tu lud, ona, ja ili ova država i ovo društvo. Sretna sam što si mlad čovjek poput moje kćeri može više toga priuštiti, ali me tišti što si umirovljenici s druge strane ne mogu bez opterećenosti priuštiti ni osnove kao što je hrana”, razmišljanja su gospođe Eme.
“Ipak ću vam reći da je moj dojam da ona previše gluposti kupuje, kao da ne postoji sutra. U njezinim godinama ja sam imala nju, nisam se usudila kupiti ni onu čokoladicu Životinjsko carstvo, toliko smo štedili za gradnju kuće. Razumijem da su se vremena promijenila i da se danas drugačije živi, ali živjeti od danas do sutra bez cilja i plana, bez stvaranja nečeg konkretnog, ne znam što bih rekla. Samo se nadam da je neće starost pitati gdje joj je bila mladost”, zaključila je svoje razmišljanje ova umirovljenica.
Kakva su vaša razmišljanja na temu velikih razlika u standardu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
