Bacanje novca na ove tri stvari vodi ka siromaštvu u penziji

Mnogi, kada dođu u mirovinu, žale zbog načina na koji su trošili novac. Svjedoče o tomu i naši čitatelji koji misle da su mogli pametnije te da su svoj novac trebali investirati na drugačiji način.

Pri tome ne mislimo na klasično mirovinsko investiranje kakvo je posve normalno u državama gdje se radnici posve svjesno i informirano brinu o svojim mirovinskim štednjama kako bi imali ugodniju starost. Radi se o mudrijoj potrošnji i izbjegavanju troškova koji su nepotrebni, a koji su dio naslijeđenog životnog stila i kulturoloških obrazaca. U nastavku donosimo tri najčešća.

Uzdržavanje odrasle djece

U vremenu kada Hrvatska uvozi radnu snagu, brojni se roditelji žale da im djeca ne mogu naći posao. U komentarima na našoj Facebook stranici čitamo ispovijesti majki i baka čija djeca i odrasli unuci čekaju posao u struci, ili ne mogu prihvatiti posao zato što je radno mjesto predaleko od kuće ili jednostavno misle da im se ne isplati raditi za plaću koju doživljaju malom.

Sve više bejbibumera financijski podržava svoju djecu u odrasloj dobi, čak i kada imaju male mirovine. “Kome ću pomoći ako ne njima?” kaže jedna naša čitateljica smatrajući da je pomaganje djeci do smrti njena moralna obveza. No činjenica je da roditelji ne bi smjeli uzdržavati svoju djecu koja su završila školovanje. O tome se jednostavno ne bi smjelo raspravljati. Nakon što djeca završe školu, novac koji su odvajali za njihovo školovanje trebaju nastaviti uplaćivati u mirovinsku štednju.

Mrtvi kapitali i prevelike kuće

Ulaganje u, relativno, nekvalitetne stambene kvadrate je hrvatski nacionalni sport. A kada se cijeli život posveti betonu i ciglama, u mirovini se vrlo teško rastati od njih, čak i kada se pretvore u rupu bez dna.

Napraviti trokatnicu za sebe i svoju djecu, čini se znakom uspjeha u životu. No mnogi nam se čitatelji žale da su u tim kućama sami, pod uvjetom da im djeca ne spadaju u nove generacije koje se oslanjaju na roditeljski novčanik. A to je još gori scenarij.

Ulaganje u nepotrebne kvadrate nauštrb mirovinske štednje je štetno, pogotovo ako se za te potrebe uzimaju preskupi krediti. U državama u kojima umirovljenici žive dobro, posve je normalno riješiti se velike kuće i kupiti nešto manje što će generirati manji trošak održavanja i režija. Postoji i termin za to – downsizing. Odricanje od kvalitetne hrane i lijekova u korist održavanja 200 kvadrata stambenog prostora posve je nerazumno.

Izbjegavanje mirovinske štednje u korist tekuće potrošnje

Osobe koje su se prepoznale u prve dvije točke sasvim sigurno nemaju mirovinsku štednju. Osim toga, riječ je o generacijama koje, za razliku od današnjih radnika, nisu bile obavezne uplaćivati kapitaliziranu mirovinsku štednju, a nisu bile sklone birati ni dobrovoljnu mirovinsku štednju. Realno, možemo to pripisati mentalitetu naslijeđenom iz bivše države u kojoj se očekivalo da će se za to prebrinuti netko drugi.

Troškovi namirnica, stanovanja, posjedovanja automobila i usluga, naglo su porasli tijekom proteklih nekoliko godina, a model državne mirovine jednostavno nije projektiran za aktualne demografske i gospodarske trendove.

I zato se na tržite rada vraćaju dvije skupine umirovljenika. Intelektualci i profesionalci rade u mirovini, ne zbog toga što su pred egzistencijalnim krahom, već zbog toga što im u mirovini nedostaje izazova, a žele zadržati raniji životni stil.

Ali tu su i umirovljeni radnici, često i lošeg zdravstvenog stanja, kojima je potpuno izmaknuto tlo pod nogama i jedini im je spas u radu na pola radnog vremena. Da se referiramo na prve dvije točke, mnogi od njih pri tome pomažu svojoj djeci i zarađuju novac koji im je nužan za održavanje nekretnine u kojoj žive.