‘Završili smo faks i radili 40 godina, ne mogu drugi imati mirovinu kao mi’

Kod svakog usklađivanja mirovina, iznova se pokrenu rasprave u takozvanoj “uravnilovki” prema kojoj bi sve mirovine trebalo uskladiti istim iznosom. Ili čak na najniže mirovine dati veći iznos usklađivanja kako bi se one u konačni približile višim mirovinama. Podsjetimo, 2019. godine je čak i predsjednik HSS-a Krešo Beljak hranio ovu iščašenu filozofiju tvrdnjom da bi novac skupljen doprinosima trebalo podijeliti s brojem umirovljenika i svakom umirovljeniku isplatiti, ni manje ni više, nego 2.500 kuna (332 eura).

Jasno je da ovakvu anomaliju zagovaraju umirovljenici koji imaju najniže mirovine i kod kojih apsolutni iznosi rastu bitno sporije nego kod onih koji imaju mirovine dva ili tri puta veće od njihovih. Riječ je o problemu koji počiva u bizarno niskim mirovinama, a ne u metodi usklađivanja pa se čini da se korekcija treba dogoditi na neki drugi način. Svoje viđenje, ali i rješenje nastalog problema, ponudilo nam je troje visokoobrazovanih umirovljenika koji imaju natprosječno visoke mirovine.

Naš čitatelj Damir (69) tako jasno kaže da mu je svaka pomisao na uravnilovku odbojna. Za mirovinu od 840 eura završio je fakultet i radio duže od 40 godina. Riječ “uravnilovka”, dodaje, vraća ga u neka ranija vremena. “Uvijek kad je bilo povećanje plaća kao i sad mirovina postavljalo se pitanje zašto ne svima jednako, a ne 10 posto.”

“Utuživo kršenje prava”

“Sindikalni čelnici i političari ne smiju reći da je sramotni prijedlog svima jednako ili pet eura po godini staža zapravo utuživo kršenje naših prava stečenih dugogodišnjim uplatama doprinosa u iznosu pet i više puta većem od najnižih”, oštro piše pa dodaje: “Intervencije u mirovinski sustav s ciljem rješavanja teškog položaja naših građana su nedopustive i trebalo bi ih zabraniti jer se tako gubi povjerenje u sustav. To je kao da ukinemo garanciju države za štedne depozite.”

“Dajte siromašnim umirovljenicima socijalnu pomoć”

Zato Damir kaže da, ako proračun to može podnijeti, siromašnima treba pomagati iz njega, ali uvažavajući imovinski cenzus, a ne samo mirovinu. Ukratko, smatra da takva pomoć mora ići preko centara za socijalnu skrb a ne preko mirovinskog sustava. “Smeta mi činjenica da je veliki broj ljudi namjerno prijavljivan na minimalac, čak i sami vlasnici obrta i tvrtki, da bi plaćali što manje doprinose. Kratko rečeno, varali su državu koja im sada pomaže”, zaključuje.

“Kakva poruka se šalje mladima?”

I naša čitateljica Mirna je radila 40 godina. Radni vijek je provela u zdravstvu, a i ona je završila fakultet. Mirovina joj je, nakon svega, tek 920 eura. “Ne razumijem kako netko tko je kraće radio i ima nižu stručnu spremu, može smatrati da treba imati istu ili sličnu mirovinu kao ja. Cijeli radni vijek sam više uplaćivala u mirovinski fond, radila sam odgovoran posao, moj studij je trajao 5 godina”, navodi.

“Dok su ti isti radili i zarađivali, ja sam živjela na teret roditelja. Zar se znanje i trud ne trebaju bolje vrednovati? I razlika je otići u mirovinu sa 60 ili sa 65 godina. Da više ne nabrajam sve razlike, smiješno je razmišljati o nekakvoj uravnilovci! To loš primjer mladim generacijama da se ne trebaju obrazovati, jer će mirovina svima biti iste”, objašnjava svoj kut gledanja.

“Stvarala sam radna mjesta drugima”

Umirovljenica Danica kaže nam da je cijeli život radila kao dizajnerica i da je morala za svoju diplomu “potegnuti čak do Beograda” u nekadašnjoj državi. “Cijeli život sam dizajnirala proizvode koji su se masovno proizvodili. Sve što je bio uspjeh, bio je uspjeh firme i mudonja koji su sjedili po kancelarijama. Sve što je neslavno propalo, bila je moja greška. A žene na traci su odrađivale svoju smjenu od šest do dva i odgovarale su samo za svoju normu. Njihov posao sam ja morala izmisliti, a sada bi one imale istu penziju kao i ja. Sramota me je i reći koliko mi je mala mirovina i mislim da bi te razlike u mirovinama trebale biti i veće”, zaključuje.