Vladimira (70): ‘Fućka mi se za penziju, dobro mi je s 518 eura’

“Ne može meni nitko reći da se sa 518 eura ne može živjeti. Imam svoj stan koji mi je doduše prevelik, platim režije i ostane mi nekih 100 eura tjedno. Svaki dan jedem voće. Povremeno si kupim meso za gulaš, imam ga za dva dana. Jednom tjedno su na tanjuru srdele ili oslić. Ničeg nisam željna”, rekla je.

Svi oko nje, kaže, samo jauču i pričaju o cijenama. “Nekako sam si to posložila u glavi. Nikad u životu se nisam razbacivala pa mi luksuz nimalo ne nedostaje. Sin i kći imaju posao i obitelji i polako si otplaćuju kredite, s njima nemam brige. A meni je dovoljno”, kaže.

Ipak je potrebna, napominje kroz razgovor, dobra organizacija. “Kad bih svaki dan odlazila na kavu u kafić, a u najbližem mi je kava već skoro dva eura, već bi mi tu otišlo 60 eura. Za tih 60 eura ja jedem cijeli tjedan. S tim da ne idem svaki dan po dva krumpira u trgovinu, nego imam vreću u podrumu. Isto tako imam vreću luka i par kila graha. Čak i da nemam ništa drugo u frižideru, uvijek se mogu spustiti u podrum i napraviti restani i grah salatu. Zar to nije dobar obrok? Meni svakako je”, govori nam.

Riba jednom tjedno

Jednom tjedno jede i ribu, najčešće srdele, inćune ili pak oslića. “Ne idem svaki dan u trgovinu i ostavim si malo više tjedno za plac, jedno 40 eura. Onda kupim i ribu za taj dan, i malo mesa za tjedan pa zamrznem. Tu nabavljam i povrće i jaja. U trgovinu idem onda samo jednom u tjednu, rijetko dvaput, po ulje, brašno, komad sira i potrepštine za kuću. Ako uzimam više, vozi me sin, da ne nosim. No, to je rijetko”, priča o svojoj dobroj organizaciji.

Jednom tjedno ima dan za prijateljicu koju poznaje iz rane mladosti. “Milena i ja se obično nađemo četvrtkom na kavi, tako smo si nekako zadale da imamo kontinuitet. Taj susret i capuccino, što je moguće češće na suncu, obje nas veseli. Da idem svaki dan, možda mi to uopće i ne bi bio toliki gušt. To je kao kad djetetu svaki dan dajete čokoladu, više nema onog faktora iščekivanja i poskakivanja od sreće”, kaže nasmijavši se.

Pazi na kilograme

Auto ne vozi, ne pije, ne puši, slatko ne voli. “Nedjeljom ispečem kolač, ali samo ako znam da će mi doći netko od obitelji. Samoj sebi ne pečem, jer odmah osjetim na vagi. Znam da ovakav život nekome zvuči asketski, no ja sam zadovoljna. Ne treba mi novčanik za na savski nasip. Kad je lijepo vrijeme idem do Jaruna, sjednem uz jezero, sunčam se kratko. Navečer kod kuće skuham čaj, gledam televizor, lijepo mi je i nikada dosadno”, doznajemo.

Ponekad se zimi, kad su kraći dani, uhvati ručnog rada, pa hekla za unučad. “Heklala sam papučice za blizance. Imaju pet mjeseci. Nažalost, ne žive blizu. Gotovo svaki dan razgovaram i s bratom koji živi na selu nedaleko od Daruvara. To su moje male radosti, fućkaš veliku penziju”, nasmijala nas je umirovljenica Vladimira.

Za kraj je rekla da je svjesna da troškovi mogu porasti kad se uruši zdravlje. “Imam malu ušteđevinu koju sam stvarala s pokojnim suprugom, to nikad nisam ni pogledala, a kamoli tamo posegnula. To je samo i isključivo za crne dane, za ‘Bože ne daj’ ako ode zdravlje”, povjerila nam je.

Smatrate li da je ovakav pozitivan stav recept za sreću?