‘Turbofolk meketanje u punom tramvaju, gdje je nestao bonton?’

Nakon što smo objavili pravila lijepog ponašanja u javnom prijevozu, doživjeli smo pravu lavinu pohvala za uvođenje rubrike o bontonu. Uz to, na adresu naše stručnjakinje za lijepo ponašanje, Bebe Mušicki, stiglo je pismo čitatelja koji je opisao svoje iskustvo iz modrog tramvaja, ali i skrušeno priznao da njegova reakcija nije bila sasma odgovarajuća.

Naime, kao i brojnim drugim sugrađanima metropole, gospodinu Zdenku zasmetala je činjenica da mladi slušaju glasnu glazbu s pametnih telefona, bez korištenja slušalica koje bi zaštitile druge suputnike. Pismo prenosimo u cijelosti.

“Draga Beba, čitao sam vaše naputke o lijepom ponašanju u tramvaju pa bih vam volio izložiti svoj slučaj. Prije nekoliko dana sam stajao u ‘četvorki’ pored praznog sjedala. Oko mene je coktala i puhala djevojka, možda brucošica ili starija srednjoškolka, sve dok se nisam pomaknuo da se ona može provući i sjesti. Nije mi bilo krivo što je sjela, jer joj je teško stajati s velikim ruksakom na leđima. Ali onda je sjela naslonivši ruksak (nije ga skinula) na prozor, a noge je protegnula u prolaz kao da joj je tata kupio tramvaj”, piše čitatelj.

“Što je najgore, izvadila je mobitel i na sav glas navinula nekakav turbofolk kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nakon što smo se svi oko nje minutu-dvije pogledavali, osjetio sam se toliko izmaltretiran napadom na moja ušesa da sam je stjerao u materinu (i nju i muziku i mobitel) i izašao iz tramvaja.”

“Znam, moja reakcija nije dostojna jednog rođenog Zagrepčanca, ali pogubim živce od tih meketanja i zavijanja iz ‘komšiluka’. Kako biste vi postupili na mom mjestu, draga Beba, a da sve bude po bontonu i da ne ispadnete ‘nadrndana baba’? Ili deda, u mom slučaju. Kisdihand i hvala na odgovoru. Vaš štovatelj Zdenko iz Maksimira”, stoji u pismu. U nastavku donosimo odgovor stručnjakinje za bonton Bebe Mušicki.

Sjedala u tramvaju nisu privatan kauč

Dragi Zdenko, počet ću s time da ste doista imali svako pravo uzrujati se zbog neotesanog ponašanja mlade djevojke. Pravila ponašanja u javnom prijevozu, ali i na svim onim mjestima na kojima ima mnogo ljudi, nalažu da se ponašamo na način koji neće smetati ostalima u našoj blizini, a to, u slučaju djevojke iz tramvaja, znači nekoliko stvari.

Kao prvo, bilo bi pristojno da vas je mlada dama uljudno zamolila da se pomaknete kako bi ona mogla doći do sjedala. Vjerujem da biste vrlo rado udovoljili tom njenom zahtjevu. Nije potrebno puhati, coktati, kolutati očima i prigovarati. Ako lijepo zamolimo, ljudi će uglavnom pozitivno reagirati.

Kao drugo, u sredstvima javnog prijevoza pristojno je zauzeti onoliko mjesta koliko nam je nužno, a ne koliko bismo željeli. Sjedala u tramvaju nisu naš privatni kauč pa da po njima ležimo, rastežemo noge, odlažemo torbe i tako smetamo drugima.

Treće, nikako nije u skladu s bontonom preglasno razgovarati, s nekim poznanikom ili na telefon, kao ni puštati glasnu glazbu. To drugima može smetati i možemo samo zamisliti kako bi to izgledalo (i zvučalo) kad bi se svi tako ponašali. Tramvaji i autobusi bi postali nepodnošljivi.

Bez psovki, molim!

S obzirom na sve ovo, svakako ste imali pravo prigovoriti ponašanju djevojke. No tu vas moram nježno ukoriti zbog načina na koji ste to učinili. Bonton najstrože osuđuje psovanje, vrijeđanje i fizičko obračunavanje.

Vjerojatno vam je poznata stara afrička poslovica koja kaže da je potrebno selo da bi se odgojilo dijete. Djevojku čije vam je ponašanje zasmetalo roditelji, kako se čini, nisu baš dobro odgojili i zato bi njihovu grešku trebalo ispraviti “selo”, a u današnje vrijeme to “selo” smo svi mi. Ako se djecu ne upozorava na lijepo ponašanje, ona neće znati da nešto rade krivo. Vjerojatno je već i ranije više puta odvrnula glasno glazbu, a da je nitko nije upozorio da to nije lijepo. No nakon susreta s vama spomenuta djevojka vjerojatno neće popraviti svoje ponašanje u javnom prijevozu već će samo misliti da je u tramvaju naletjela na nekog prostaka.

Kako se postaviti?

Ako se ponovno nađete u sličnoj situaciji, pokušajte reći nešto od sljedećeg: “Molim vas, možete li stišati ili ugasiti glazbu? Smeta mi, a vjerojatno smeta i ostalim putnicima.” Mladi, nažalost, nisu navikli da ih bilo tko na bilo što upozorava pa je posve izgledno da bi i to nježno upozorenje izazvalo dovoljan šok da muziku ugasi.

Ako bi se, međutim, oglušila na vaš zahtjev, možete pristupiti strože i reći joj kako glasna muzika ne dolazi u obzir i neka je ugasi kako ne biste bili prisiljeni obratiti se vozaču i zaustaviti tramvaj. Vjerujem da bi djevojka po svaku cijenu željela izbjeći srdžbu vozača i ostalih putnika koji će zbog njenog ponašanja biti prisiljeni čekati dok se stvar ne razriješi.

Također, nadam se da bi se u takvim situacijama vašem zahtjevu priključili i ostali putnici u kojem slučaju bi njezina ljubav prema turbofolk glazbi teško izdržala test punog tramvaja gnjevnih putnika.