Na pitanje o životu u mirovini, gospođa Štefica rekla nam je da je nije briga ni kolika joj je penzija ni kakvog je zdravlja, trenutačno joj je važan samo duševni mir jer joj susjeda svako malo napravi nekakvu spačku.
“Bliži se 87. godini života i mislim da neke stvari uopće ne radi namjerno. Ta žena jednostavno nema mira pa stalno nešto izvodi, umjesto da se opusti i pusti stvari koje više ne može nadzirati. Evo, nedavno je palila travu i morali smo sve dići na noge da dođu pomoći gasiti. Znate kakvog sam se straha naužila, kuću nam je mogla zapaliti”, doznajemo od gospođe Štefice.
Susjeda, priča nam nadalje, što je starija, to je manje obazriva. “Pušta kokoši na moje dvorište, sve mi iščeprkaju – vrt, cvijeće, unerede mi travu. Jednom sam joj rekla pa mi je samo odbrusila da kaj sam fina da mi kokoši smetaju. Ma, nema tu pomoći. I što da radim? Pa neću se valjda ići tužiti na policiju nakon svih ovih godina”, kaže uzrujano.
Kako kaže, ima tu još problema. “Kad zaboravi nahraniti svoje mačke, meni mijauču pred vratima. Jadne više i ne znaju gdje im je pravi dom, ali ja imam dovoljno svog posla i ne stignem se stalno baviti s tuđim mačkama. Ni tu joj se ne smije prigovoriti. Nisam se zauvijek posvađala ni prije dvadeset godina kad su mi njezine koze oglodale mlade voćke. Užasnu štetu smo imali, neprocjenjivu”, otkriva ova umirovljenica.
Neki dan se opet uzrujala, kaže, vidjela je kako joj iz zemlje vadi tek iznikle perunike. “U redu, da mi kaže da joj dam presadnicu, dala bih joj. Ali kad kod nje vidim svoju biljku u cvatu, poludim. Kako se ne bih uzrujavala. I da joj kažem nešto, ne bi mi priznala taman da je za ruku uhvatim na djelu”, govori.
Prije nije bila takva, doznajemo. “Moja je susjeda prirodno multitalentirana. Zna šivati, plesti, kukičati i sama je naučila svirati harmoniku. Kod nje je uvijek bilo veselo, a susjede smo otkad sam se udala u selo – dobrih 50 godina. No, sve je krenulo nizbrdo otkako je sama, zadnjih desetak godina baš se vidi da više nije ona stara. Ima kći u gradu, ne dolazi baš često. Njoj se ne mogu požaliti, jer jedva pozdravi”, kaže.
Na pitanje razgovara li sa susjedom nakon svega, kaže: “Ne ulazim puno s njom u priču, pozdravimo se I komentiramo vrijeme, to vam je to. No, donesem joj tu i tamo iz dućana što me zamoli, kao i lijekove. I sve bih nekako podnijela da mi svako malo ne prouzroči neki stres, pa onda ne spavam. Brinem se što je sljedeće”, rekla je gospođa Štefanija na rastanku.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
