Stari umiru sami, ali ne mora biti tako: Kako starjeti pametnije

U Hrvatskoj statistički jedna trećina umirovljenika živi ispod praga siromaštva! “Kad platim režije i kupim lijekove, da me djeca ne pomažu, ja bih s mojom mirovinom mogla kupiti samo malo brašna i jaja”, kaže umirovljenica Ankica.

Još dobrodržeći gospodin Joža smatra da je 500 eura minimum od kojeg bi netko mogao preživjeti, a njegova susjeda Marica kaže da se ona ne sjeća kada je zadnji put kupila biftek. Nakon što plati režije za svaki joj dan ostaje jedva 10 eura za život, piše Glas umirovljenika.

Većina umirovljenika ne smiju niti razmišljati o odlasku u neki, pogotovo privatni, dom za starije osobe. Zavrti im se u glavi kada čuju iskustva onih koji su u domu. Osim skupog smještaja, još im, skoro svakodnevno, traže doplatu za razne usluge. “Sama ću otići u dom, čovjek na vrijeme treba da se pobrine za starost. Djeca trebaju ići svojim životnim putom i da poštuju roditelje”, kaže frizerka Marija.

Gospođa Desa, korisnica jednog doma u kojem dijeli trokrevetnu sobu, razočarana je u svoju djecu. “Rodiš djecu, mlada ostaneš udovica, sama ih školuješ, kupiš im kuće kad odrastu, a oni te nakon tjedan dana bolesti smjeste u dom.” Teško je komentirati pojedine slučajeve, jer ne poznajemo cijelu situaciju. Ali kada se moja majka oporavljala od moždanog udara, mojoj sestri i meni nije bilo teško brinuti se o njoj kompletno, od presvlačenja pelena do kupanja.

Komisija odobrila, ali dom ne otvara vrata

Neki nemaju drugog rješenja pa su prinuđeni roditelje smjestiti u dom za starije osobe. Sve u zavisnosti od životnih okolnosti. Nažalost, sinu jedne umirovljene kazališne glumice, unatoč tomu što se još prije 10 godina, 2014. godine prijavila za smještaj u domu za starije na Iblerovom trgu u Zagrebu, sada kada joj je hitno neophodan smještaj, rekli su da za njegovu majku trenutno tamo nema mjesta. Komisija je odobrila smještaj na Lašćini, ali od tamo nije dobio nikakav odgovor. “Odradila je nebrojene humanitarne akcije. Angažirala se na svim stranama, kome je god trebala pomoć. A sada, kada njoj treba pomoć, gotovo svi su se oglušili”, žali se njezin sin.

Inače, naša sugrađanka, poznata i uspješna umjetnica, prije nekoliko mjeseci imala je teški moždani udar. Bila je na intenzivnoj njezi KBC-a Zagreb, potom u bolnici u Marofu, a sada je u domu za starije u Zagrebu koji se brine o njoj.

Često možemo pročitati kako osobe, starije životne dobi umiru same i zaboravljene. Umjesto djece, rodbine i bližnjih, u stanovima njihova tijela pronalaze policija i vatrogasci. Nedavno je u jednom gradu susjed primijetio da, u stanu starijeg umirovljenika, koji je godinama živio sam, danju i noću gori svjetlo. Kako ga danima nije vidio, nije mu se odazivao na telefon, niti otvarao ulazna vrata, pozvao je policiju. Stigli su uskoro vatrogasci i Hitna pomoć. Vatrogasci su ušli kroz prozor i našli ga mrtvog. Ovo je samo jedan od primjera koji navode na razmišljanje o fenomenu otuđenosti i usamljenosti. Podsjeća nas na pokidanost obiteljskih veza.

Ne planiraju starost, ali ne žele ni opterećivati djecu

Ne tako davno nekoliko je generacija živjelo pod jednim krovom. Prema starim članovima obitelj se odnosila s velikim poštovanjem. Danas je sve više osoba starije životne dobi koji žive sami. Svi, ne samo stariji, već i mlađi, moraju biti svjesni da svaki dan krećemo iz mladosti u starost. Zato, razmislimo o samoći, o poštovanju starijih ljudi.

Danas se često mnogi koji su trenutno u najproduktivnijem dobu života, hvale kako svoju djecu nisu rađali kako bi se o njima brinuli kad ostare. Mnogi ljudi starije životne dobi, nakon što su se njihova djeca osamostalila¸ ponovo počinju živjeti sami. Nažalost samo mali broj njih prije toga pažljivo planira svoju starost. To je razlog što postoji velika šarolikost u njihovom stambenom statusu, materijalnom stanju, odnosno mirovinama i drugim prihodima, a posebno u kvaliteti života koju time ostvaruju. Većina ih je prepuštena sama sebi, posebice kad im umre bračni partner.

Ponuda organiziranog smještaja starijih osoba pruža pansionski tip smještaja, uz zdravstveno zbrinjavanje i liječenje po potrebi. Takva vrsta usluge stariju osobu dovodi u potpuno pasivnu poziciju. Uz to, za sve starije osobe napuštanje svog stana ili kuće i smještaj u instituciju predstavlja šok, trajan osjećaj nezadovoljstva, te nameće osjećaj krivice djeci ili obitelji, jer smatraju da je krajnja svrha boravka u instituciji čekanje smrti, ma koliko se institucija i ostali trudili da sadržajima i angažmanom stare osobe tu činjenicu umanje.

Život u ekonomskoj zajednici

S druge strane otkupom stanova u gradovima veći je dio starijih ljudi stekao vlasništvo nad stanovima relativno visoke tržišne vrijednosti. Posebno u većim gradovima mnogo starijih ljudi, bračnih parova ili samaca, živi u stanovima koji po površini višestruko nadmašuju njihove potrebe. Cijene održavanja takvih stanova drastično se povećavaju. Istovremeno se, obrnuto proporcionalno, smanjuju mirovine i drugi prihodi starijih osoba, koji preživljavaju na razini životne ugroženosti.

Poznato mi je nekoliko pozitivnih primjera. Primjer prvi: pet umirovljenika, tri žene i dva muškarca, uselili su se u najveći stan u vlasništvu jednog od njih, a ostale su stanove iznajmili. Žive u ekonomskoj zajednici, povećali su kvalitetu života. A najbitnije je da nitko od njih nije 24 sata sam. Kažu: “Prije je bilo teško. Dani ti postanu dugi i predugi. Nemaš s kim podijeliti ni sreću, niti tugu.” (Drenka Gaković, Glas umirovljenika)