Neutješna kći: ‘I danas me muči savjest zbog maminih zadnjih riječi’

Kći jedinica, čija je majka oboljela i nije više mogla brinuti o sebi, piše nam da je u to vrijeme još radila i život podredila isključivo majci i poslu. Kako je majka trebala više brige i njege, tako je ona sve više ugrožavala svoje radno mjesto. Neko je vrijeme plaćala njegovateljicu, no ona je ubrzo otkazala angažman jer je majka postala neuračunljiva pa je se počela bojati.

“Kad si je majka ugrozila život, uvidjela je da ću je morati dati u starački dom, da bude pod konstantnim nadzorom. No, prvo ću ispričati kako je do toga došlo. Moja majka se početkom svojih sedamdesetih godina života još jako dobro držala. Živjela sam dvije ulice dalje pa sam je obilazila nekih tri, četiri puta tjedno, s tim da sam joj gotovo svaki dan donijela neku potrepštinu”, doznajemo.

Bolest uzimala maha

“Telefonski smo se čule svaki dan, ponekad mi je to bilo naporno jer bi me ona zvala dok se žurno spremam na posao, jurim po dijete u školu ili sam na poslu. No, s vremenom je postalo i gore, jer sam počela uviđati da brka lijekove. Stavljala sam joj ih u kutijicu po danima, ali ih je ponekad uzela u krivo vrijeme”, objašnjava.

Potom je majci, piše nam, počela nositi obroke koje je skuhala za svoju obitelj, pa bi nadzirala i kada uzima lijekove. “Nisam mogla biti uz nju jer imam odgovoran posao koji zahtijeva vrijeme i koncentraciju pa sam odlučila plaćati ženu da bude s njom i ponekad joj napravi za jesti, donosila sam im namirnice. Neko vrijeme bilo je dobro”, piše nam.

A onda je jedno popodne nije zatekla u kući. “Panično sam je tražila i našla je razodjevenu kako se skriva ispod stola. Jedva sam je van izvukla, a ona me odjednom pitala otkud se našla tu. Kako se teško kreće, zvala sam psihijatra da je ispita. Odgovarala mu je točno i prisebno. No, kasnije se opet počeo događati kaos. Premještala je namještaj – krevet, čak i peć koju je otkinula od dimnjaka, srećom je bilo ljeto pa nije ložila. Ništa mi nije bilo jasno. Žena koja joj je dolazila otkazala nam je, jer je se bojala”, opisuje.

Šok na šok

Uslijedio je novi šok. “To jutro ustajem u 4 jer radim od 6 i 30. Odlazim do mame, nalazim je u praznoj kadi i molim je da mi pomogne ustati se jer sam ja tada imala 50 kilograma, a mama preko 90. Jedva je nekako dovedem u dnevnu i operem je, presvučem joj pelenu, dam joj za jesti i molim je da bude dobra i da ću je nazvati. Zamolim i susjedu da je obiđe dok ne dođem s posla. Uz sve mjere opreza, nisam mogla raditi, otišla sam s posla ranije. Našla sam je kako leži na vratima, jedva sam otvorila”, piše.

Tada je majka prvi put nije prepoznala. “U panici je dignem, ponovo presvlačim, perem. Ne poznaje me, plačem. Pita kad sam doselila u grad i odakle sam. Odlazim kasno kući. Idući dan dolazim u pet ujutro. Zove me mojim imenom, ja sretna. Nahranim je, presvučem, pohvalila mi je doručak. Na odlasku me zove i viče mi oprosti. Mislila sam da je to rekla jer sam je prala i mijenjala pelenu. No, iznenada je rekla da joj oprostim jer si je u kadi htjela nauditi”, otkriva nam naša čitateljica koju je tada od očaja oblio hladan znoj.

Umrla u jeku pandemije

Taj dan je, piše, ostala kod majke iako više nije imala ni godišnjeg ni slobodnih dana. “Pitala sam je: A zašto, mama? Odgovara da ne zna, eto, tako. Otišle smo na preglede, ponovo psihijatru, a da i ne navodim sve teške događaje koji su uslijedili. Na kraju sam nazvala dom za starije i tražila hitni smještaj, jer sam već bila u panici da će se dogoditi nešto kobno.”

Tamo su je utješili i prvi put joj je netko rekao da ne brine jer će im njezina majka stalno biti na oku. “Poljubim je i obećam da ću svaki dan dolaziti. I jesam, do pandemije korone. Onda sam je gledala samo preko stakla, pričale smo na mobitel. Grizla me savjest, na niti jednom polju više nisam funkcionirala. Nakon četiri mjeseca mama me gledala preko stakla i rekla: Ti si me ovdje dovela da umrem.” Plakala je putem kući, zaplače joj se i danas.

Grižnja savjesti za cijeli život

Nakon toga majka je dobila COVID-19. Prevezli su je u bolnicu. “Danima sam zvala, nitko mi ništa nije znao reći. Nakon nekoliko dana nazvali su me da mi kažu da je preminula. Dio mene je umro s njom. I danas mi se po glavi mota njezina zadnja rečenica, da sam je dovela u dom da umre. Godine su prošle, a ja se i dalje borim sa sobom, grdim se i kajem što sam je ikada dala u dom”, tužnim je riječima završila pismo ova, unatoč svemu, iznimno brižna kći.