Koliko god roditelji više od svega na svijetu žele da im djeca prosperiraju i sretni su kad uvide da su se snašli i u dalekom svijetu, zasigurno ne prođe dan kad zbog čežnje za njima ne uzdahnu. Doći u mirovinu i živjeti sam, žudjeti za unucima i gledati ih samo preko mobitela, daleko je od snova i nadanja o lijepoj trećoj životnoj dobi.
Gospođa Nadica svjedoči upravo o tome – teška zna biti razdaljina, a samoća ponekad udari jače. “U svibnju ću napuniti 65 godina. U mirovini sam koja ne dostiže ni 300 eura. Mizerna je, ali kolika je tolika je, pomirila sam se s tim. Imam troje djece i sedmero unučadi, ali nisu mi blizu”, piše nam.
Povjerava nam potom da su djeca jedan za drugim emigrirali. “Nitko od njih ne živi u Hrvatskoj. Godinama živim sama i navikla sam se na samoću. No, svoju bih starost htjela proživjeti u staračkom domu, državnom. Nikako ne želim biti svojoj djeci na teret”, piše decidirano.
“Već danas želim u dom”
Odlučila je to, objašnjava, nakon što je dočuvala roditelje. “U poznim su godinama bili bolesni i s njima sam prošla veliku kalvariju. Uz sav trud i brigu, ma koliko im ugađala, ponekad su svejedno gunđali. U to sam vrijeme još i radila pa sam uz posao i brigu o roditeljima sebe bila potpuno zanemarila.”
“Dođe ta pozna dob u kojoj mislim da ljudi griješe što ne žele u dom. Zapravo, ja bih bez problema otišla već sutra kad bi bilo mjesta. U domovima se ljudi druže i imaju neki ustaljeni kućni red, a kod kuće samo govorim: Ne da mi se danas, sutra ću. I tako bliže, i tako dalje i onda se zna dogoditi da i po nekoliko dana uopće ne izađem iz kuće. Smatram da to nije dobro i zato je dom dobar, uz druge razloge kao što su radionice, pravilni obroci, vježbanje i slično”, piše nam gospođa Nadica.
A kako vi razmišljate? Moja kućica – moja slobodica, ili vidite prednosti staračkog doma?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
