“Imala sam 38 godina, on je bio godinu dana stariji i imao brak iza sebe. Znala sam da mi biološki sat otkucava, a on mi je priznao da ne može imati djecu. Toliko sam se zaljubila u njega da mi to nije bilo važno. I doista, u početku je sve bilo divno i krasno, bili smo situirani, stalno izlazili na večere. No, nakon dvije, tri godine, skinula sam ružičaste naočale. Ja s juga, on zagrebački dečko jedinac, naš spoj i nije bio najsretniji”, povjerava nam Monika.
Iako su se trudili povući ručnu i zaustaviti se na vrijeme kad bi se zapleli u svađi, nikad se to, priča nam, nije smirilo do kraja. ”Nakon nekih četiri godine veze nagovarala sam ga da posvojimo dijete, ali nije htio ni čuti. Sada sam već bila svjesna da mi je kasno za roditi i moram priznati da me to neko vroijeme jako mučilo, ne samo kad bi se posvađali, već sam se u sebi morala nekako i konačno pomiriti s tom činjenicom”, kaže.
S lošeg u gore
Kako iskreno progovara, kad je već s 47 godina ušla u menopauzu, shvatila je da su mnogi snovi iza nje, a ona se osjećalo staro, u vezi u kojoj je nestalo intime, pa čak i podrške. “Sve se svodilo na nekakvu rutinu, kao da privatni život moramo odrađivati baš kao i poslovni. Ništa mi nije moglo pomoći da se ne osjećam jadno”, govori nam.
Godine su, više je puta spomenula, prolazile. ”Godine lete, ne znam kad je došla pedeseta, a kamoli dalje. Baš mi je ta pedeseta bila prijelomna, jer sam počela osjećati i neke zdravstvene boljke, najprije bolove u zglobovima. Zbog bolne kralježnice sam krenula i na masažu. Gledala bih se u ogledalo i razmišljala – nema više zavaravanja, starim. Nisam to baš lako prihvatila“, iskrena je gospođa Monika.
Priča to, kaže, jer joj se nakupljalo sve više nezadovoljstva, a menopauza je sve pojačala, na kraju su krenule i nesanice, s njima i glavobolje. “On mi je govorio da je to normalno, neka uzmem tabletu, pa nešto za spavanje, i on i ja smo se pretvarali da je problem u meni i da je s našom vezom sve u redu. Danas mislim da je to bila pasivno-agresivna veza koja je uvelike kumovala mojim fizičkim i psihičkim problemima”, rekla je.
Ništa od formalnog braka
“Dvaput u 16 godina spomenuo je i formalni brak, neko sam se vrijeme tome nadala misleći da bi nas to zbližilo. No, nije se dogodilo. Unatoč tome, kad god bih zadnjih godinu, dvije pred kraj veze pomišljala na to da se raziđemo, bila bih prestravljena mišlju da krećem ispočetka u šestom desetljeću života”, priča nam.
“Svaki put kad sam htjela makar najprije i u glavi napraviti korak iz veze, i on bi se potrudio vratiti me – pitao je čemu sad ispočetka, što nam to treba, dobro je. Bilo je lakše onako životariti”, kaže nam.
Ostavio ju je bez objašnjenja
A onda, iznenadni obrat. “Jedan dan je došao kući i obratio mi se riječima da u stanu mogu ostati dok ne izađe moj podstanar i ni dana više. Strava i užas. Kako, zašto? Ljubavnica? Ništa nije htio reći, osim da je ‘prelomio’. Gledala sam ga još idućih mjesec dana, mislila si svaki dan što ću sada s 54 godine, tko će me htjeti, je li moj život upropašten? On mi se činio tako mladolikim, mlađim od mene. Iznutra sam se osjećala staro i uplašeno”, iskrena je.
Rane su, kaže, još svježe, iako je prošlo pet mjeseci otkad živi sama. “Polako dolazim k sebi i uvjeravam se da ništa nije izgubljeno. Prijateljica mi je oslonac, bez nje ne bih vidjela ni ovaj tračak svjetla na kraju tunela, ona je ta koja mi govori da su srednje pedesete lijepa zrela dob za srediti si život i skrojiti ga sebi po mjeri”, zaključila je Monika.
Jeste li i vi doživjeli ljubavni krah u zreloj dobi i kako ste se nosili s tim?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
