Iako za hrvatske omjere ima solidnu mirovinu od 820 eura, gospođa Mima svjesna je da joj visina mirovine ne garantira da će mjesto u staračkom domu dobiti odmah. Zato se prijavila još prije pet godina, no mjesta još nigdje na vidiku.
“Mjesto u domu se čeka osam do deset godina, znači još tri do pet godina bih trebala gurati ovako sama u nadi da ću do tada moći uz stepenice. Kako moje godine, a imam ih 78, kao i zdravstveno stanje sada stoje, uskoro više neću moći živjeti sama. Stoga sam sve nesretnija i depresivnija, krajnje zabrinuta što će biti sa mnom”, piše nam ova umirovljenica.
Iz Dalmacije u Zagreb
Namučila se za života, bila je samohrana majka i teško je radila. “Od svoje četrdesete godine sama bila sam samohrana majka dvoje djece (od njihove osme i osamnaeste godine do završetka studija). Oboje djece sada žive u Zagrebu gdje su ostali nakon školovanja. Rade, imaju obitelji, s vremenom su sami sebi kupili stanove”, otkriva nam u pismu koje je napisala za rubriku Povjerljivo.
Donijela je tešku, ali logičnu odluku da se u dom za starije zapiše u Zagrebu. “Voljela bih zadnje godine svog života opet provesti što više sa svojom djecom i unucima. Htjeli bih im biti blizu, ali ne na teret i brigu, dovoljno bi mi bilo da se povremeno viđamo, tješio bi me i osjećaj da su mi nadomak ruke”, piše iskreno.
Potom je ponovila svoje strepnje: “Najviše me muči taj problem dobivanja mjesta u domu”, ukazala je na ovu boljku koja nije samo zagrebački problem, već je ovako popunjena većina javnih domova u Hrvatskoj, osobito onih u većim gradovima.
Alma: Vapimo za smještaj oca u dom
Gospođa Alma također je bila samohrana majka koja danas uživa u uspjehu i zdravlju svoje dvoje zahvalne djece, ako i dvoje unučadi. Njezina najveća briga trenutačno je njezin otac koji je dvaput bio u braku i obje su mu supruge umrle. “Tata je sam ostao sa 74 godine. Godinu dana nakon smrti druge žene počeo je psihički i fizički tonuti. Sve je gore i gore”, napisala nam je gospođa Alma u povjerljivom pismu.
Potom otkriva da je s ocem sagledala sve mogućnosti oko njegova zbrinjavanja. “Naposljetku je pristao ići u starački dom, budući da nemamo drugo rješenje. No, doći kod nas u dom samo je san, tako da smo se svi već razboljeli od brige jer je fizički loše i anksiozan. Ne vidimo izlaz i svaki dan se pitamo je li ljudima, kad im je najpotrebnije, toliko nemoguće osigurati mjesto u domovima”, pita se zabrinuto gospođa Alma.
Kakva su vaša iskustva s čekanjem mjesta u domu za starije?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
