Loša hrana i dobro osoblje, Zagrepčanin izašao iz staračkog doma i napisao knjigu

“Na ulasku me dočekala čistačica koja mi je pomogla s koferima i smjestila me. Ta je čistačica bila srce doma”, početak je priče o životu u domu umirovljenika iz iskustva Milana Ratkajca. Upravo to iskustvo nagnalo ga je na pisanje knjige nazvane “Starački dom: Početak novog života”, koju su okarakterizirali i kao priručnik za one koji namjeravaju postati korisnici doma za starije.

U knjizi, među ostalim, nudi niz korisnih i praktičnih savjeta, primjerice računicu koliko je novca mjesečno potrebno za pristojan život mimo uplate troškova doma ili detaljan popis proizvoda koje trebate donijeti, poput sapuna, salveta ili sušila za rublje, javlja Večernji list.

Iako je Milan na svoje mjesto u jednom zagrebačkom domu čekao 11 godina, kaže, nije bio spreman na ono što ga je u njemu dočekalo pa je knjigom želio pomoći svima koji razmišljaju o odlasku u dom i njihovim obiteljima. Stvarao ju je dva mjeseca u domu, na svom pisaćem stroju, ali gotovo godinu dana stajala je u ladici. Dvoumio se, objašnjava, hoće li je uopće izdati jer se bojao da bi se neki mogli preplašiti doma, a njemu je cilj bio da ih pripremi.

Hrana kao uvreda

Kada je došao u dom, govori, bilo je osam do deset socijalnih radnica na pet stotina korisnika, a kada je odlazio, ostala je samo jedna. Druga je zamjerka pak na hranu pa objašnjava kako je, primjerice, nerijetko za večeru posluživana ona koja je starijim osobama teško probavljiva.

“A kada umak od rajčice namažete na šnitu kruha i to nazovete pizzom, onda me vrijeđate”, s blagim smiješkom poručuje Ratkajac, koji je i dugogodišnji suradnik mnogih novina, autor izložbi i raznih publikacija, ali i osnivač Autokluba Maksimir, gdje su ga nazvali “dobrim duhom prometa”.

U domu za starije proveo je pak nešto više od godinu dana, a ondje je, kaže, stekao i lijepa poznanstva i prijatelje s kojima je rado provodio vrijeme. No nisu svi imali takvu sreću pa u knjizi navodi primjere domskih cimera koji godinama ne razgovaraju i ne mogu postignuti konsenzus ni oko izbora televizijskog programa.

Predano osoblje je glavna prednost doma

Kao jednu od svijetlih točaka boravka u domu istaknuo je medicinsko osoblje za koje ima samo riječi hvale. “Kako su oni slavili kada je jedan nepokretni korisnik prohodao nakon dugo vremena, takvo istinsko veselje i sreću ne možete često vidjeti”, prisjeća se 88-godišnjak. Svjestan je, dodaje, činjenice da danas-sutra kada mu bude potrebna medicinska skrb u svojoj kući neće moći dobiti onakvu kakvu bi imao u domu da je ondje i ostao, a to je, priznaje, jedna od najvećih mana njegova odlaska.

“Nerijetko se i zaboravlja tko su današnji korisnici domova. To su ljudi koji su doživjeli najveće traume u posljednjih stotinu godina, potrese, pandemiju, dva krvava rata, što i te kako ostavlja traga. Stoga i društvo i država i svaki pojedinac može i mora učiniti bolje za ovu posebno ranjivu skupinu”, zaključuje Milan Ratkajec koji smatra kako je upravo to ono najgore u vezi domova za umirovljenike. Sada, ipak, živi u svojoj kući na Bukovcu, piše Večernji.