“Ljilja je muža strpala u starački dom, nema srca, ja ne bih nikada. Mlada je još, mogla ga je njegovati da je htjela, ali neće si ona natovariti obavezu. Samo čekam da joj se doseli novi, dok je ovaj tamo zatvoren i bespomoćan. Ona je dno dna od žene”, ogovarali su ljudi Ljilju kome god su stigli.
Da ih pitamo zašto su tako ružno govorili o Ljilji, rekli bi da nisu mislili ništa loše, samo su obavijestili druge da je “susjed prešao u dom”. A znamo svi da ovakve riječi, kad se počnu širiti poput raka, žrtvu mogu odvesti u očaj i krajnost.
Gdje leži istina i što ju je natjeralo da 12 godina starijeg supruga prijavi i odvede u starački dom, gospođa Ljiljana opisala nam je s puno otvorenih rana na duši. Ponavljamo da su joj sol na te rane nanosili zli jezici zbog kojih je padala u još dublji očaj.
Ljiljina ispovijest
“Sa suprugom sam u braku provela 51 godinu. Bio je 12 godina stariji od mene i još uvijek se dobro držao kad sam doživjela tešku nesreću. Naime, na jednoj me šetnici oborio auto koji je ondje bio nepropisno te se kretao unatrag.”
“Uslijed udarca pala sam na tlo i u nesreći mi je na dva mjesta bilo slomljeno rame jedne ruke, ali i ručni zglob druge ruke. Uslijed mog oporavka, moj suprug se teško razbolio i njegova je bolest napredovala munjevito. Jedva je nešto jeo, slabo je spavao, bio je dezorijentiran i kad bi naglo ustao dogodilo bi mu se da padne.”
“Na kraju su mu počele otkazivati noge i više nije mogao niti do WC-a, a ja mu uslijed svojih tjelesnih oštećenja nisam mogla pomoći jer ga nisam mogla podizati. Bila je to situacija u kojoj nisam imala drugog izbora nego pokušati ga smjestiti u starački dom, gdje bi dobio prijeko potrebnu skrb.”
Osuđivanje može dotući žrtvu
“Mjesto u domu uspjeli smo dobiti na jedvite jade jer mjesta nema ni za šibicu. Nakon što je primljen, mene su ljudi počeli osuđivati. Kod kuće sam plakala, on je u domu kopnio, nikad mi nije bilo teže. Nakon četiri mjeseca počelo mu je otkazivati srce i više uopće nije mogao na noge. Smršavio je 20 kilograma i na kraju umro”, ispričala nam je.
Kako je potom napomenula, svjesna je da jednog dana i nju čeka starački dom, jer nema drugu opciju. “Odlazak u dom za mene je nešto sasvim normalno, sasvim prihvatljivo. Pitam se neprestano zašto je kod nas toliko snažno uvriježeno mišljenje da su ljudi koji su u staračkom domu odbačeni? Suprug i ja smo bili visokoobrazovani, živjeli smo u velikom gradu i na odlazak u dom nismo gledali na negativan način. Pa ipak me to osuđivanje drugih boljelo i još me boli”, napominje za kraj gospođa Ljiljana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
