Briga o roditeljima: ‘Ne osuđujte me, mami je u domu bilo bolje’

Njezina je majka, piše nam gospođa Senka, živjela samostalno sve do pola godine prije smrti. Kako je starjela, ona i njezina sestra brinule su o njoj na nenametljiv način.

“Bile smo tu za nju. Nismo joj se miješale u svakodnevicu, nismo joj prigovarale što kuha, koliko čisti”, piše naša čitateljica. Kaže, majka je bila toliko samostalna da je još uvijek u 87. godini života željela voziti automobil, no ona i sestra su je rado vozile u trgovinu koja je bila svega dva kilometra udaljena. “Bojale smo se da je vid ne prevari jer je imala naznake mrene”, kaže Senka.

Jedna bi kći, dodaje u pismu, s majkom pila kavu, druga bi joj malo počistila kupaonicu i WC te obrisala prašinu, gotovo neprimjetno. “Jako smo voljele i poštivale majku, nismo joj htjele nametljivošću oduzeti svrhu i ukazivati na nemoć, štiteći njezino dostojanstvo. Do zadnjeg smo je hrabrile da je još jaka, da smo sretne što može sve sama, govorile smo joj da je nevjerojatno vitalna za svoje godine”, opisuje.

Diskretno brižne

Ponekad bi im majka, piše gospođa Senka, ponovo ispričala istu priču, ponekad bi nešto prolila, vidjele su i znakove blage inkontinencije. “Istu priču bi slušale i stoti put ako treba. Na prolijevanje bi zažmirile. O njezinim zdravstvenim problemima smo otvoreno razgovarale, kupovale joj uloške za inkontinenciju i vitamine. Nije bila zanemarena. Čak sam ponekad znala kod nje prespavati s petka na subotu, da joj pravim društvo. To je i mene vraćalo u moje lijepo djetinjstvo”, piše.

Majci su starost uljepšavale sve dok nije došla najteža bolest. “Kad je dobila rak, sestra i ja bi bile dale sve na svijetu da smo mogle biti 24 sata uz nju i njegovati je. No, tumor je uzrokovao infekciju i ona je kao bivša medicinska sestra znala što to znači i kakva će joj skrb biti potrebna. Sama je inzistira da je čim izađe iz bolnice prebacimo u starački dom”, doznajemo.

Zdrav razum treba prevladati

“Naravno da je do određenog stupnja moguće dati sve od sebe i danonoćno bdjeti nad svojim roditeljima kad onemoćaju. Ali kada dođe do točke kad im ne možete pružiti medicinsku skrb jer nemate ni znanja ni aparature, ona ih jednostavno za njihovo dobro morate prepustiti instituciji koja im sve to nudi. To čovjeku govori zdrav razum”, napominje.

Potom je objasnila da su je sestra i ona u domu naizmjence viđale kako bi što češće netko bio uz nju. “Mi smo je držale za ruku, tješile je, pjevale joj kao ona nekad nama. Provele smo duge tople trenutke uz nju, iako s dubokom boli u sebi, jer smo znale da nam polako odlazi. Sve što je bilo u našoj moći, učinile smo za nju.”

“Olakšavanje boli i hitne intervencije uslijed teške bolesti prepustile smo ipak stručnjacima. Tako smo svi bili mirniji, moja savjest je čista, iako su nas u mjestu osuđivali da smo je se riješile jednom kad više nije mogla biti sama”, napisala je naša čitateljica Senka.