Naša čitateljica Ana živi u Karlovcu, ima 76 godina i unuke koji su odrasli ljudi. Kako sama kaže, odlučila je podijeliti svoju priču s našim čitateljima nadajući se da će nekome poslužiti kao opomena ili pouka.
“Nije svako dijete ili unuk onakvo kakvim ih zamišljamo ili želimo. Nije svako dijete zahvalno za sve što učinimo za njih. Ponekad, čak i kad se najviše trudimo, nailazimo na nepriznavanje i iskorištavanje”, navodi Ana na početku svoje ispovijesti.
“Da budem iskrena, nikada nisam bila od onih baka koje su izgubile sebe pa od jutra do mraka cmaču i sline po svojoj unučadi. Završila sam fakultet, uvijek sam imala svoj život, svoje poslove, dobru plaću i svoja zadovoljstva. No, uvijek sam se trudila biti prisutna i brinuti se o njima kad su roditelji radili. Vodila sam ih na izlete, često sam im kupovala stvari koje im roditelji nisu htjeli priuštiti. Sjećam se svih zajedničkih trenutaka, iako sam uvijek osjećala da me ta djeca ne vole. Mislim da ona ne vole nikoga.”
Baka kao bankomat
Od samog početka, činilo joj se da su njeni unuci isključivo okrenuti materijalnim stvarima, priča čitateljica. “Sjećam se kako su i kao mala djeca bili manipulativni, uvijek su gledali na korist koju bi mogli izvući iz svake situacije. Kad su završili srednju školu, davala sam im novac za školovanje u Zagrebu jer su plaćali studiranje, nadajući se da će to biti korak prema njihovom odrastanju u odgovorne mlade ljude.”
“Međutim, kad su se zaposlili u Zagrebu i počeli zarađivati, nisu se nikada potrudili održati kontakt sa mnom. Nikada me nisu obilazili ili zvali, osim kad im je trebao novac. I kad su radili, trebali su novac. Onda sam im jednog dana rekla: Imam, ali ne dam! Rekla sam da sam dosta davala i da bi se trebali zapitati trebaju li oni meni štogod dati. Prekinuli su svaki kontakt”, navodi baka Ana dodajući da su unuci na tjednoj bazi obilazili roditelje, ali da na njena vrata nisu došli. Sve do nedavno.
Gradili bi planinske kuće
“Nedavno su me posjetili i nisu tražili novac. Tražili su zemlju! Moju krasnu djedovinu uz rijeku na kojoj su zamislili izgraditi planinske kuće za odmor i tako zarađivati“, kaže baka koja ih je, iz čiste zabave, pitala da li to znači da bi ona mogla živjeti u jednoj takvoj kući. “Izmotavali su se i kad sam im jasno dala do znanja da to ne dolazi u obzir pokunjeno su otišli.”
“Osjećam se iskorištenom i povrijeđenom. Nije mi bilo jasno kako su mogli pomisliti da ću biti spremna darovati im nešto tako važno nakon svega što su učinili. Čak su poslali svoje roditelje da me omekšaju, ali ne mogu im zaboraviti to što su mi napravili. Bijesna sam jer misle da sam stara i glupa. Da budem iskrena, moja kći i zet su vrlo moćni ljudi i strahujem od toga da bi me mogli prikazati kao poslovno nesposobnu i ludu, sve kako bi se dočepali zemljišta. Kad su njihova djeca u pitanju, nemaju granica ni skrupula”, kazuje baka iz Karlovca koja je skovala plan koji bi mogao ražestiti njenu obitelj.
“Svoju imovinu ću razdijeliti potrebitima”
“Umjesto da se slomim pod njihovim pritiskom, razmišljam o tome kako ću svoju kuću i zemlju ostaviti nekoj dobrotvornoj udruzi. Želim da ta imovina posluži onima kojima je zaista potrebna pomoć, poput samohranih majki ili starijih osoba bez vlastitog doma”, kaže.
“Vašim čitateljima bih poručila da razmisle o tome iskorištavaju li ih njihovi unuci. Hrvatske bake su naivne i uvjerene da moraju cijeli život davati. Ne budite svjesne žrtve. Postoje mnoga druga djeca kojima je potrebna pomoć i koji će za to biti zahvalna. Nemojte zanemariti te druge mogućnosti. Ne trošite vrijeme na trule jabuke. Bacite ih u smeće”, zaključuje baka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
