Gospodin Julije i njegova supruga Dana u Zagreb su došli zajedno, iz malog sela, odmah nakon srednje škole. U to su vrijeme, priča nam ovaj udovac, cvali obrti pa je i on otvorio radnju.
“Zarađivao sam svojim rukama i tada se time moglo uzdržavati peteročlanu obitelj. Još smo i stan otplaćivali. Radnja je bila otvorena cijeli dan tako da sam puno i dugo radio, a žena je držala sva četiri kuta kuće i nikad mi nije prigovarala zbog toga. Mislim da smo zahvaljujući toj slozi i potpomaganju i stvorili nešto veliko, ne mislim samo na materijalno blagostanje, već i na našu uspješnu djecu.”
Brak za poželjeti
“Imali smo brak za poželjeti. Nikada pred nju nisam došao pijan, niti sit ako je kuhala, a još manje ljut ako sam imao loš dan na poslu. A opet, mogu reći, sve je to ništa naspram toga koliko je ona bila dobra prema meni. Nezahvalno je reći da nije radila, jer se nije nigdje formalno zaposlila, ali je brinula o svemu, o računima, kućanstvu te je odgojila troje divne djece. Dvoje je završilo najteže fakultete”, priča o supruzi, a u glasu mu je i nakon desetljeća i pol doza opipljive boli.
O gubitku govori: “Supruga je bila na poslovnom putu kad je stradala u prometnoj nesreći. Imala je samo 54 godine. Djeca su baš kretala u samostalan život. Nije doživjela unuke. Strašno mi je govoriti o tome. Sam sam, toliko sam usamljen da i vikendom, kad nisam na poslu, idem u crkvu, na Dolac, u obližnji šoping centar na kavu, samo da budem među ljudima.”
“Dvoje djece je u inozemstvu, unuci rastu vani, bolje su tamo plaće i neće moji ni čuti o povratku. Samo mi je jedan sin ovdje, nastavio je posao u radnji, ali ne to više kao nekad. Brine me da će mi i njega povući u Njemačku”, govori.
“Nisam pomišljao na drugu ženu”
“Godinu, dvije nakon smrti supruge, svi su mi govorili: ‘Nađi si drugu ženu, ne znaš ti kako je biti sam kad dođeš u neke godine. Lako je sada dok radiš, sretneš ljude. U penziji nećeš imati s kim ni na kavu izaći.’ I sada vidim da su mi dobro govorili, ali ja nisam ni pomišljao da bih mogao s nekim drugim dijeliti život, a kamoli se zaljubiti. Ali kad sam otišao u mirovinu, svaki dan je bio gori od prethodnog. Tragedija me opet jače proganjala i nakon toliko dugih godina”, govori teškim glasom, zastajkujući.
Potom kaže da cijeli je život radio s ljudima, zato mu je umirovljenje tako teško palo. “Najprije kad se umiroviš napraviš sve što si odgađao dok si radio i nisi imao vremena, a kad to napraviš, svaki dan krene biti isti, ubitačno dosadan. Nisam neki sportaš i to me ne zanima, a ni televizor ne volim dugo gledati.”
“Počeo sam dobivati i kilograme i ubrzo shvatio da bi bilo najbolje da se vratim raditi. Sada mijenjam sina na četiri sata, da ne visi tu po cijele dane kao ja nekad. Dobro dok sam iole zdrav, dok imam volje i snage svaki dan malo izaći. Volio bih imati neku prijateljicu, ali previše bih je uspoređivao s mojom ženom i njenom dobrotom. Bit će kako Bog da”, uzdahnuo je i dodao da se već dugo nije nekome ovako iskreno otvorio.
A kako se vi nosite s gubicima?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
