Gospođa Vlatka (72) živi na selu, u kući sa suprugom. Njihovo dvoje djece, povjerava nam, odselilo je u grad gdje žive s obiteljima. “Sami smo već preko 20 godina. Djeca i unuci posjete nas na dan, najviše dva, odu i opet ih nema mjesecima. Navikli smo ovako. Do prije nekoliko godina imali smo purane i kokoši, ali postalo nam je to prenaporno i ne držimo više životinje”, doznajemo.
No, kako napominje, nije im dosadno. “Meni je manje dosadno nego suprugu. On ujutro unese drva, poslije je više uz televizor. Ja nakon jutarnje kave pročitam portale i razmijenim misli na Facebooku s nekim, poslije idem kuhati. Dok smo radili ručak je bio u 16 sati, sad je već u podne. Svaki dan kuham neki složenac, oboje obožavamo povrtna variva. Uz to suprugu skuham neku kobasicu ili komad mesa, a što mene tiče, ne marim jel mi na tanjuru meso ili nije”, rekla je.
Druženje je bitno
Nakon ručka, kaže nadalje, počisti kuću i čuje se s nekom od prijateljica. “Imam sestru pa se s njom čujem skoro svaki dan, a svakih par dana čujem se s još tri prijateljice s kojima sam redovita i na misama. To je moje društvo s kojim slavim i rođendane, imendane i neke lijepe prigode poput 8. marta. To su prilike kad slavljenica kuha kod kuće pa nas sve pozove, a domaćica naravno budem i ja. Ako dopuste financije, odemo i u restoran”, ispričala nam je.
“Tako se mi na cijelo popodne družimo barem jednom mjesečno. S njima znam ići na neki Božji put, poput Marije Bistrice, Međugorja, čak smo bile u Fatimi i Jeruzalemu. Pokojni suprug jedne od njih bio je pravoslavne vjere i ona, koja je katolkinja, njemu u spomen na njihov Božić uvijek upriliči svečanu večeru. Naravno da se uvijek odazovem”, priča nam.
Prošlo je vrijeme nadziranja
A najljepši mjesec joj je, napominje, uvijek mjesec Isusova rođenja. “Siječanj se vuče, ali prosinac mi je prošao za tren oka. Imamo župni dvor u kojem smo se svako jutro nakon zornica počastili čajem i keksima. Nije mi do hrane i pića, iako čaj lijepo ugrije, već do druženja. Vi meni ne bi vjerovali kako smo svi mi bili veseli već u sedam ujutro, pa to je čudo. I župnik bi se uvijek šalio s nama, izvrstan nam je. Ta jutarnja misa i to druženje duhovno bi me nahranilo za cijeli dan”, povjerila nam je gospođa Vlatka.
Na pitanje smeta li suprugu što svako malo negdje ode bez njega, dobro se nasmijala. “Mi smo od rane mladosti zajedno, prošlo je ono vrijeme kad je nadzirao gdje sam, s kim sam i dokad sam. Ima svoje TV programe, voli gledati stare filmove i osobito dokumentarce. Onda loži vatru, čita, evo donedavno je s bratom pravio i sušio kobasice, a sad ih kušamo. Na selu se i zimi nađe posla”, rekla je za kraj umirovljenica Vlatka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
