Blago ili otpad, što učiniti sa svim tim stvarima koje ostaju iza roditelja?

Majke i kćeri razgovaraju o raznim stvarima, no ima jedan razgovor kojeg Susan Beauregard (49) i njezina majka Anita Shear (89) već dugo odgađaju – što će se, kad za to dođe vrijeme, dogoditi s majčinim voljenim porculanskim servisom, piše New York Times.

Susan kaže kako ni svoje fino porculansko posuđe, koje je dobila kao svadbeni dar, skoro nikad ne koristi, a sada osjeća da ima obvezu pobrinuti se i za majčin servis koji će, po svoj prilici, samo stajati negdje u nekom ormaru. Sve što Susan zapravo želi od svoje majke je nekoliko fotografija i majčin vjenčani prsten koji planira jednoga dana dati svojem sinu za njegovu buduću zaručnicu.

Susan će tako u sljedećim danima morati s majkom povesti razgovor kojeg se mnogi groze: morat će joj reći da zapravo ništa od stvari koje joj je majka namijenila pokloniti, ona ne želi. Svaka čast i očuvanom porculanu i raznim zdjelicama i posudama za umake. Ništa od toga joj ne treba.

Kako generacija bejbibumera stari, količina predmeta u njihovim domovima se povećava – kao i razina neugodnosti s kojom o tim neželjenim stvarima razgovaraju sa svojim roditeljima. Kako se ti ljudi počnu seliti u manje stanove ili kuće, imat će hrpu stvari koju jednostavno neće moći ili željeti ponijeti sa sobom.

“Nakon odlaska u mirovinu, preselili smo se u manji stan”, govore Tena i Ray Bluhm. “I da smo željeli, nismo mogli sa sobom ponijeti baš sve stvari.” Prije preseljenja njihova su djeca uzela sa sobom nekoliko stvarčica uključujući novi krevet, stol i stolice. No pribor i posuđe za jelo – taj zaštitni znak srednje klase –  ih nisu interesirali.

Zašto želimo stvari koje nam ne trebaju?

Inače, ta opsesija akumulacijom predmeta u domu, počela je iza Drugog svjetskog rata kad su se ratni veterani s obiteljima preselili u gradska predgrađa. Kad bi se mladi parovi vjenčali, za poklon bi dobili pribor i posuđe za jelo i to bi im trebalo služiti čitav život. Ujedno, fini pribor za jelo bio je svojevrsni statusni simbol, kaže Juliet B. Schor, psihologinja s bostonskog koledža i autorica knjige “Amerika koja previše troši: Zato želimo stvari koje ne trebamo?”

No današnja mladež na te stvari gleda drugačije. Predmeti poput bešteka su nešto što se kratko koristi i ubrzo baca te se jednostavno nabavlja novo. Kupovina novih stvari, mladima se čini logičnijim odabirom nego naslijediti nešto od bake i djeda. To predstavlja značajan pomak u materijalnoj kulturi, kaže Mary Kay Buysse, vlasnica agencije za selidbe koja pomaže starijima kod preseljenja u manji dom.

Neke stvari završe na Njuškalu

“Sad prvi put vidimo promjene u običajima nasljeđivanja. Često se javlja problem da nakon roditelja koji su preselili u manji stan, ostane hrpa stvari koje nitko ne želi”, kaže Tracy Niro, vlasnica još jedne agencije za preseljenja. “Neke od tih stvari završe na aukciji, neke na internetskim stranicama za prodaju. Postoje i neke tvrtke za likvidaciju s kojima radimo pa dio stvari uzmu i one.”

Niro kaže kako je generacija koja sad odlazi u mirovinu i seli u manje domove, doslovce zatrpana namještajem. Tome je razlog i moda u uređenju doma koja se jako brzo mijenja, ali i to što su ljudi kao nikad prije u mogućnosti kupiti sve te stvari. Mnoga djeca uzimaju stvari koje roditelji ne mogu nositi sa sobom u manji stan, samo kako bi im roditelji bili zadovoljni. No zapravo, te će stvari često završiti na otpadu li u nekoj humanitarnoj organizaciji.