Svoje je pismo ova nesretna svekrva započela riječima: “Tužno je što ovo moram pisati, ali moja snaha mojim unucima brani da viđaju baku i djeda. Istrgnula ih je iz života iz nekoliko razloga koji za mene nisu nikakvi razlozi”, napisala je.
Potom je objasnila da se incidenti događaju svako malo, ili bolje rečeno, svaki put kad se sretnu. “Ne tako davno je potpuno pobjesnjela, odmah nakon što smo svi zajedno krenuli na jezero slaviti deseti rođendan našeg najstarijeg unuka. Tamo smo trebali roštiljati, a blizu je i park s dječjim spravama za igru. Usput smo kratko stali, a suprug i ja kupili smo šest muffina za djecu, i tu je počelo”, piše nadalje.
Kako je objasnila, ti su joj se mali biskviti obili o glavu. “Sva se zajapurila od jada kad sam im pružila te kolačiće i optužila me da sam preuzela kormilo te da je pokušavam osramotiti pred njezinom djecom. Pazite, njezinom. Očito moj sin nije bio od nikakve pomoći da se djeca začnu i sve je to ona uspjela sama”, ironična je ova razočarana baka.
Zbogom razumu
“Zamislite, oni se zbog tih kolačića nisu pojavili na jezeru gdje smo ih čekali, istinski željni igre s našom djecom. Mogu samo misliti što su ta djeca taj dan čula o meni i suprugu, sigurno sve najgore, ali baš me briga!”, otkriva.
Pričekala je, objašnjava, nekoliko dana, i potom je nazvala snahu. “Objasnila sam joj da mi samo želimo biti dobri baka i djed i da nam nije namjera uznemiravati nju. Rekla sam i da pokušavamo voljeti djecu i provoditi vrijeme s njima”, napisala je.
No, snaha nije prihvatila ove riječi pomirenja, a nesretna majka, svekrva i baka još je dublje potonula. “Nije mi čak ni jasno zašto je točno bila uznemirena, ali to radi svaki put kad pokušam stupiti u kontakt s unucima. Sada sam prestala i pokušavati jer ona jednostavno mora kontrolirati sve i svakoga, a ja ne želim igrati tu njenu igru”, napominje izričito.
Nikad zadovoljna
Nedugo zatim snaha je trebala pomoć. “Pogađate li koga je zvala? Nas! Pogodite tko joj je pomogao. Mi. Ali samo točno koliko je trebalo, gledajući da joj se što prije maknemo s puta”, piše.
Snahi se, tvrdi, ni udaljavanje nije svidjelo. “Budući da ja baš nemam priliku upoznati dječicu, vidim da ih ona koristi kao pijune kako bi nas sve kontrolirala, a kontrolira i našeg sina. Zato ću se i dalje držati podalje. Kako im se ne bi micala s puta, kad mi je ljetos skoro otkinula glavu. Zašto? Sin ih je sve doveo kod mene i ja sam ih pristojno zamolila da lijepo sjednu za stol kako bi pojeli jagode.”
Sin nek’ ju sluša, ja ne moram
“Valjda ju je zasmetalo to što su svi morali za stol. Evo, ja više zbilja ne želim da mi netko govori kako ću se ponašati i da budem sva na iglama u vlastitom domu. Ne. To što ne poznajem unuke je bolno, ali je to za mene daleko manje stresno nego da sam izložena nekome tko stalno traži dlaku u jajetu da nešto krivo protumači.”
Sada ih je, kaže, nakon mnogo pokušaja i poniženja, pustila da žive svoje živote. “Sin nastavlja patiti pod njezinom vladavinom. Ja to zbilja ne moram. Uvidjela sam da ona to radi jer konstantno traži pažnju, kao malo dijete. Naučila sam da ne treba hraniti takvo ponašanje. Nekad mi je sve to uzrokovalo veliku bol, ali sam je se otarasila i bolje sam”, napisala je na kraju podužeg pisma ova majka, svekrva i baka.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
