Kad je prešla tridesetu, prisjeća se književnica Louise Doughty u ispovijesti za DailyMail, bila je siromašna podstanarka koja je radila više poslova da bi se prehranila dok piše svoju prvu knjigu. Koju godinu nakon toga, prisjeća se, ostala je trudna i s partnerom je uselila tek netom prije porođaja. “Nekoliko tjedana prije nego što sam rodila nisam znala ni kakvu kavu pije, sa šećerom ili bez”, istaknula je.
Unatoč tome, povjerila se, brak je uspio, dobili su i drugo dijete, a u međuvremenu su zaradili za kuću i ostvarili popriličnu financijsku sigurnost. Do 60. rođendana, otkriva, imala je sve.
“Kći Alice ima 27 godina i živi u Berlinu. Kći Mabel ima 22 i sprema se otići od nas. Moj partner je napunio 63 godine i očekuje mirovinu. A ja? Nevjerojatno, imam 60. godina. Kako se to, dovraga, dogodilo?”, piše u ispovijesti.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Tih dana, dok je pripremala intimnu proslavu rođendana, prisjeća se, bila je sva je u svojim mislima koje su navirale poput bujice. Misli su joj bile čas sretne, čas zbunjujuće nemirne. Baš je u vrijeme tog unutarnjeg previranja dobila poziv za jedan književni festival na Baliju koji će trajati punih mjesec dana. Tu joj je srce zaigralo, a poslije se danima pitala zašto toliko želi negdje pobjeći. Kad su je suprug i kći pitali mogu li s njom, našla je sve moguće izgovore da se to ne dogodi.
Pola života samo na relaciji posao – kuća
“Cijeli život posvetila sam pisanju, partnerskom odnosu i prije svega odgoju djece. Ako sam zbog posla i bila često na putu, bilo je to na svega nekoliko dana i uvijek sam jurila kući biti mama, sa svim obavezama koje to nosi. Sada je moja situacija izgledala drugačije – djeca odrasla, suprug može bez mene. Shvatila sam da mi se smiješi avantura života duga mjesec dana”, izjavila je iskreno.
Bila je, otkriva nadalje, najprije u velikoj dilemi. Iza nje su, objašnjava, između ostalog bili i dugi mjeseci lockdowna uslijed pandemije, kad se obitelj ni na tren nije razdvajala. “Zbog svega toga pitala sam se treba li mi na putu dugom mjesec dana moj partner pun razumijevanja, trebam li biti uz kćeri koje mi žele rađati unuke. Smijem li ja otići sama pronaći sebe? Sve me to mučilo, ali samo nakratko, do trenutka dok nisam odlučila da idem. A ona sam se našla pred dilemom svake žene koja je prešla šezdesetu: kako doživjeti veliku avanturu bez da se tučem po glavi do kraja života”, otkrila je književnica.
Treći čin
“Otkrit ću vam kako sam razmišljala i što se pokazalo ispravnim. Rekla sam si najprije da treći čin mog života upravo počinje i da ću ovaj put pobjeći ću što dalje i dublje mogu. Shvatila sam srećom da bih ugrozila sebe i druge da taj bijeg ostvarim preko divljeg seksa s ljubavnikom pa to nisam učinila. I doista, kad bih trebala dati samo jedan savjet za bilo koga tko se u zrelim godinama želi odvažiti na sličnu avanturu, on bi glasio: izbjegnite klišeizirane afere!”
“Umjesto toga, uživajte u kupanju i zalascima sunca, u savršenom solo koktelu kad vam konobar stavlja mali crveni čili u margaritu, a vi guštate promatrajući njegovo slano savršenstvo. A ispod oka promatrate par za susjednim stolom koji je očito bijesan jedno na drugo”, opisala je.
Nikad se, napominje, nije osjećala ugodnije u vlastitoj koži. “Mogla sam birati između noći pune strasti i dobrog sna bez da mi netko hrče na uho. Dobar san je svaki put pobijedio. Na mom dalekom otoku bilo je nekoliko obitelji sa starijom djecom, podosta umornih roditelja koji su imali posla s preglasnim dječacima koji su htjeli ići na ronjenje, a našlo se i mrzovoljnih tinejdžera. A ja sam vidno uživala u samoći.”
Sama i sretna
“Na meni su u restoranu znali počivati znatiželjni pogledi, ali pogledi mlađih žena koje su se borile s troje djece i okrutnim suprugom prije su bili puni zavisti nego sažaljenja. I dok sam tako sjedila u savršenom miru s knjigom u ruci, dokono razmišljajući o jelovniku, otkrila sam da ne osjećam ni trunke nostalgije za danima kad sam putovala s obitelji”, otkrila je.
Prisjetila se potom da je čitala bezbroj članaka o sindromu praznog gnijezda i ljudskim strahovima od starenja, no to ju, piše, nije mučilo uslijed ispunjenja duboke i trajne potrebe žene za samoćom koja dolazi nakon desetljeća obiteljskog života. “To je strastvena želja koja nema nikakve veze sa seksom”, izjavila je.
“Ne trebam ljubavnika”
“Dok sam se u hladu uz more zavlačila ispod mreže protiv komaraca, u bijeloj majici kratkih rukava na svojoj preplanuloj koži, shvatila sam da uživam kao da sam u nekoj reklami. Bila sam si sasvim dovoljna i nisam imala želju prevrnuti se u zagrljaj ljubavnika. Oh, kakvo je olakšanje osloboditi se beskrajne opsjednutosti romantičnom ljubavi. Daj mi dobru knjigu i ležaljku, to mi je sve”, otkriva što je iskusila.
S obitelji je, piše, razgovarala vrlo rijetko i to preko WhatsAppa, samo da provjeri jesu li svi dobro, jesu li mačke još uvijek žive, a kuća čitava. “Zadnji dan probudila sam se prije zore i otišla do pristaništa. Užarena, veličanstvena kugla sunca dizala se i svijet se činio prepun mogućnosti. Zaplakala sam, od čiste radosti: jedva sam čekala otići kući. Moj treći čin je tek počinjao. Sve dok će me zdravlje i financije služiti, planiram i dalje ovako bježati, što češće i što dalje”, zaključila je slavna Louise Doughty svoju ispovijest.
A vi, jeste li se ikad odvažili na ovakvu avanturu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
