Mozaik
Mlada Hrvatica panično se boji starenja: Ne mogu više uživati u životu
Ne postoji osoba koja se bar jednom u životu nije zamislila nad starenjem. Gotovo svi u sebi nosimo taj latentan strah od propadanja i prolaznosti pa opet svi se nadamo da ćemo doživjeti pozne godine. Jer starenje je izbjegao samo onaj koji je preminuo mlad.
Malo je smrtnika koji nemaju baš nikakav strah od starenja i umiranja. Misao o starenju i umiranju prati nas od najranijeg djetinjstva od trenutka kada počinjemo shvaćati koncept prolaznosti; roditeljske i naše vlastite. I zato su “crne misli” o ovim temama posve normalne, osim ako potpuno ne preuzmu naš život i počnu nam otežavati svakodnevno funkcioniranje. Tada govorimo o geraskofobiji zbog koje valja potražiti stručnu pomoć.
Kako razmišlja o starenju, posve je iskreno napisala 25-godišnja članica hrvatskog dijela Reddita. Kaže, u zadnjih nekoliko godina suočava se sa svakodnevnim mislima o starenju. “Teško mi je prihvatiti tu činjenicu i prestati razmišljati o tome. To me sprječava u uživanju u životu”, govori ova djevojka koja kaže da, što god da radi, ne može iz glave istjerati misao o tome kako propada u nepovrat.
U svemu je, dodaje, svjesna da je starenje nezaustavljivo i da njegova brzina ovisi o zdravim životnim navikama, ali i genetici. “Svaki dan je bliži danu kad ću izgledati i osjećati se kao stariji ljudi iz moje okoline. Krajnje mi je odvratna pomisao o takvom životu. Jasno mi je da takvo razmišljanje niti je normalno niti mi može pomoći u ičemu osim u razvijanju daljnje mentalne neuravnoteženosti. Stoga bih voljela čuti vaše načine nošenja s ovim neminovnim procesom”, napisala je.
“Starost je blagoslov i privilegija”
Posve drugačiji pogled na starenje pružio je u odgovorima redditor iz Hrvatske koji se prisjetio djeda 85-godišnjaka koji se svaki puta iznenadio kada bi vidio “starčića” u zrcalu.
“Bitno je ne ostarjeti duhom, a vjerujem da se većina starijih ljudi osjeća kao moj dida. Čini im se da su još uvijek mladi i nije im jasno kud ih je prije vrijeme progutalo. To je sve normalno. Nije pretjerano lako gledati kako ti izgled blijedi, ali treba starost dočekati raširenih ruku i prihvatiti je kao blagoslov i privilegiju koju mnogi ne dobiju.”
“Nemam vremena za zdvajanje nad starenjem”
Redditor u ranim četrdesetima pak misli da je strahovanje od starosti gubitak vremena i energije. “Kletva starenja je što stalno misliš da si star. Sjećam se kad sam napunio 20 godina, bilo mi je čudno da nisam više tinejdžer. Kad sam napunio 25, bio sam na pola puta do 30. Kad sam napunio 30, osjećao sam se kao da imam 50. Sad sa 41 nema više vremena za to. Život je samo jedan. Mi smo samo milisekunda u ovom univerzumu. Bukvalno, naš život je toliko kratak. Uživaj ga maksimalno. Star si onog trenutka kad od starosti ne budeš više mogao funkcionirati sam. Dokle god si funkcionalan, mlad si.”
“Razmišljala sam o botoksu”
Sudionica koja se uključila u raspravu priznaje svoj strah od fizičkog propadanja koje pokušava zaustaviti kozmetikom. “Počela sam s retinolom s 21 godinom i svaki dan stavljam zaštitni faktor, makar vani bilo oblačno. Toliko sam postala iskompleksirana da sam već počela planirati kako ću od tridesete godine ići na redovne preventivne tretmane botoksom, ali sam shvatila da je to stvarno pretjerivanje i da je u redu izgledati u skladu sa svojim godinama. I dalje brinem o koži, ali botoks više nije u priči.”
“To je izvan moje kontrole, ne tiče me se”
Za kraj smo ostavili sudionika rasprave koji kaže da je njegov stav o starenju između “ne tiče me se jer je izvan moje kontrole” i “radikalnog prihvaćanja”.
“Prolaznost vremena je ljudsko iskustvo, čak i to što se boriš s time ima toliku vrijednost. Jer to je cijela poanta življenja; življenje onog dobrog i lošeg u svakom trenutku. Vjerojatno zvuči jako kliše i površno i stvarno nije revolucionarno.”
“Možda mi pomaže što nisam imao neko najidealnije djetinjstvo i osjećam se da još rastem u sebe. Ironično, kao klinac sam se bojao prolaznosti i smrti. Najviše sam se bojao, i znam se bojati, da ću se u jednom trenutku naći u toj starosti i biti bespomoćan te užasno razočaran svojim životom. Ali to je tjeskoba. To se doslovno sada ne događa i ta situacija ne postoji.”
“Kad i ako to postane briga, tada ću se brinuti o tome; o tome što me boli, od čega umirem i tako dalje. To će mi biti iskustvo koje trebam proživljavati tada, ako ga budem proživljavao”, zaključuje.
A vi, kakva su vaša razmišljanja o starosti? Čega ste se najviše bojali i na koji način ste pobijedili svoje strahove?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!